Svako ko iole razumije situaciju u Socijaldemokratskoj partiji BiH u Zavidovićima, kao i u čitavom kantonu (i šire), zna da drugaricama i drugovima više ne cvjetaju lale kao što je to bio slučaj prije tri godine. Jasno je da se trese tlo pod foteljama i guzicama mnogih, te da izbori 2014. godine znače najveći izborni pad u historiji ove partije. Razlog slanja ovog anonimnog pisma je očigledna ogorčenost situacijom sa kojom sam na sveopću žalost poprilično upoznata, velikani ljevice i socijaldemokratije bivaju svake godine protjerivani iz SDP-a, bilo ih je mnogo, na tapetu je stigao slobodar koji se ne boji reći istinu. Istina koja boli sam vrh partije, njegova slobodna misao ga dovodi u kritičnu situaciju gdje mu prijeti isključenje iz članstva partije. Partije koju je on do 2008. u Zavidovićima stvarao.
Jasno vam je da se radi o dr. Jasminu Mujanoviću čovjeku koji je u posljednje vrijeme zadobio ogroman medijski prostor na Vašem portalu, naravno on je to i zaslužio. Jasmin je u više navrata aludirao na pogrešan način vođenja i djelovanja, nizom tekstova koji su objavljeni na fejsbuk profilu i portalu Visoko.co.ba uviđamo kako je ovo „No passaran“ borac za promjene i bolje sutra. Ipak, zbog straha od javnosti SDP ne planira da ga totalno razjerši partijskog članstva, ali kao da je taj čin bitan? Jednoumlje je sprovedeno, Jasmin Mujanović nije Socijaldemokrata i ljevičar svi ostali SDP-ovci jesu, tuga, jad i čemer, samo te tri riječi mogu da opišu stanje unutar partije. Da ne bi bilo zabune ja se smatram ljevičarkom, ali glava SDP-a smrdi naširoko i nadaleko. Postavlja se pitanje zašto su visoki funkcioneri tako otvoreno protiv slobodnog govora? Odgovor je prost kao pasulj – lični interes. Mnogi su do guše zakopani u guzicama viših i viših, a sve se na kraju svodi da se SDP-ovci na položajima ni u kakvoj mjeri ne razlikuju od ovih ili onih (op.a drugih stranaka u vlasti).
Sav mogući publicitet je neophodan kako bi se prezentirao rad partije na vlasti, očito je da su neke stvari čak i gore od onih koje su radile prethodne vlade i partije, te da ono što je dr. Zlatko Lagumdžija govorio pada u vodu. Socijaldemokratska partija je postala sve sem pokret za gladne i obespravljene građanke i građane Bosne i Hercegovine, taj isti Lagumdžija tri godine nakon izbora govori kako se ne treba okretati i pričati o prošlosti, kako bi i gledao na prošlost kako je zajedno sa svojim partijskim drugovima zadao zadnji udarac svima, od onih koji su vjerovali da se ideja socijaldemokratije može sprovesti uz SDP BiH do onih kojima nije bitna ideja nego sit stomak! Govoreći otvoreno, mnogi su te 2010. godine vjerovali SDP-u i Lagumdžiji.
Mene kao bivšeg člana SDP-a u Zavidovićima je ponajviše vrijeđalo (op.a vrijeđa) despotsko ponašanje rukovodstva, prema članovima koji su daleko od jednoumlja i koji su iskonski borci za slobodu, jedan od njih je i Alen Delić. „Golobradi“ omladinac kako su ga tada prozvali mediji širom zemlje. Sjetite se samo njegovog poduhvata, koji je ostao duboko zapisan u građansku historiju Zavidovića. Imao je samo sedamnaest godina kada je izašao pred obespravljene radnike i otvoreno kazao kako se robovlasničkoj upravi mora stati u kraj, da bi nakon toga organizovao akciju u kojoj je zaustavljen kriminalni poduhvat poskupljenja komunalnih usluga i kao šlag na tortu za Dan oslobođenja Zavidovića od fašizma ističe kako je lokalna vlast klerofašistička vlast. Nakon što je postao punoljetan biva tužen u Kantonalnom sudu od strane Općine Zavidovići i pobjeđuje u parnici.
Sve bi to bilo čisto informativno u ovom tekstu, da je SDP pokušao da zaštiti ili na bilo koji drugi način da podršku ovom omladincu. Desilo se suprotno, tada je bilo špekulacija o isključenju zbog nepoštivanja partijskih odluka, pojedini funkcioneri partije su govorili kako revolucionarima nije mjesto u ovoj partiji, da svojim očima i ušima takve stvari nisam vidjela i čula ne bih vjerovala.
Čitava ova priča rezultuje konstantacijom da je kako lokalni tako i svaki drugi SDP kroz čitavo ovo vrijeme išao ruku pod ruku sa drugim strankama (op.a vladajućim od 1995.) na svim nivoima, nikakvo ogorčenje nije razlog ovog pisma. Ima nešto i u etičnosti, kako je samo ružno gledati da pravi borci gube tlo pod nogama zbog „drugarica i drugova“, koji su ih kada je bilo potrebno tapšali po ramenu, a kada bi zagustilo onda ih odbacili…