Apeli za pomoć su svakodnevni i raznoliki. Priča obitelji Pandžić iz Visokog nije standardan apel.
Ramajna, Nijaz i petogodišnji Arnel nisu ranije od bilo koga tražili pomoć. I sada, mogli bismo komotno reći da ne traže ništa, ali i da bilo kakvu pomoć ne bi odbili, a najviše bi da sami zarađuju.
“Ja sam pokušavala da se zaposlim, pokušavala sam da se i moj muž zaposli… To bi mi životna želja bila… Time bih riješila sve svoje probleme”, kaže Ramajana Pandžić.
Nijaz, koji ima odrođenja poteškoće sa govorom i sluhom, u visočkoj čaršiji poznat je kao vrijedan čovjek. Prije nekoliko mjeseci uginuo mu je konj s kojim je prevozio sve i svašta da bi zaradio. Neplaćeni računi za stanarinu su se gomilali, a Pandžići bi se našli na ulici da nije Nijazove majke Jasminke kod koje žive više od jednog mjeseca. Socijalna davanja, što zbog rata, što zbog navike, nikada nisu bila veća i očiglednija, zapitamo se gdje i kome sav taj novac ode?
Šaćir Čelebić, direktor Centra za socijalni rad Visoko kaže da u masi kada se gleda izdvajaju se veoma velika sredstva, ali, kada je riječ o socijalnoj zaštiti ta sredstva su vrlo mala i da ne mogu ni izdaleka zadovoljiti potrebe onih koji ih trebaju. Evo, naprimjer, u Visokom za koje se procjenjuje da ukupno ima blizu 40.000 stanovnika, više od tisuću ljudi godišnje zatraži pomoć centara za socijalni rad. Na stalnu socijalnu pomoć, dječji doplatak, zavodski i domovski smještaj, nakanade za nezaposlenost, te naknade majkama doiljama, godišnje se potroši 450.000 maraka, a u to nisu uračunate naknade za boračko-invalidske kategorije.
Ramajana i Nijaz nije da nisu tražili pomoć od Centra za socijalni rad i Općine. Tražili su. Centar za socijalni rad voljan je plaćati stanarinu za smještaj Pandžića, i to u narednih šest mjeseci, a Općina se obvezala kupiti konja da Nijaz nastavi raditi kako je znao i umio – prevozio drva, pijesak, smeće, šljunak…
I da nevolja nikad ne dolazi sama, ovi ljudi najbolje znaju. Arnel već gotovo dvije godine ima poteškoća sa zdravljem, po svemu sudeći s bubrezima. Od doma zdravlja, Kantonalne bolnice u Zenici do Kliničkog centra u Sarajevu sve su obišli, a posljednji je pregled koji su trebali obaviti u Sarajevu prije više od dva mjeseca.
“Za pregled što nisam mogla otići, nisam imala novaca. Jednostavno nisam imala…Vjerujte, ja bih voljela da se otklone ove sumnje moje…Svaka bi majka voljela da joj je dijete zdravo…” – kroz plač nam je ispričala Ramajana. Netko bi rekao da karta do Sarajeva košta 15 maraka, ali kad se nema, nema se ni tih 15 maraka.
Pomoć, kako smo već rekli, ovi ljudi ne bi odbili bez obzira bila to hrana, odjeća, novac, smještaj. Svi koji mogu i žele pomoći Pandžiće će naći na privremenoj adresi Sarajevski put 9 u Visokom.
Ako novčano želite pomoći možete to uraditi na ime Pandžić Nijaz, Raiffeisen Bank, na broj računa:1610150000000052.
(www.magazinplus.eu, Marija Đurić)