Kada je Vedad Ibišević konačno pogodio za 1:0 u Kaunasu protiv Litvanije i kada je sudija odsvirao kraj značilo je to da će igrači poput Džeke, Spahića i Misketa konačno zakoračiti na najveću nogometnu scenu. Međutim, uz dužno poštovanje prema njima i prema Papetu koji će ovim uspjehom samo dodatno pojačati svoj već relativno bogati CV, mislim da taj Ibiševićev gol ne znači nikome od igrača ni približno koliko je značio – NAVIJAČIMA.
Ibijev gol je bio potvrda da samo, ako želiš nešto dovoljno jako i dovoljno dugo da će doći dan kada će sav tvoj lojalitet biti nagrađen. Došao je dan kada se sva preživljena sranja, od Muniba, bojkota igrača, Danske na Koševu i mali milion neuspješnih intervencija Adnana Mravca zaborave i kada čovjek vidi da sav trud nije bio uzaludan. Niko ne zna šta znači trpjeti bolje od navijača Bosne i Hercegovine. I mene. Jer i ja sam jedan od vas.
Odavno sam prestao da pokušam objasniti mojim zemljacima zašto moje srce kuca za Bosnu i Hercegovinu. Nisam prestao jer nemam dovoljno dobra objašnjenja. Prestao sam jer mnogi Norvežani ne mogu da shvate o čemu pričam kada im pričam o mentalitetu, prirodi, kulturi, mirisima, zvukovima i ljudima koji čine tu malu zemlju u obliku srca na drugom kraju Evrope. Za moje Norvežane Bosna i Hercegovina je sinonim za rat, smrt i belaj. Za mene je BiH – uporne rijeke, visoke planine, njive i polja, Andir, Živinice, ćevapi, čelik, prašina, dunja i nafaka…
I nogomet…
Prvi put kada sam kročio na tlo Bosne i Hercegovine krajem ’90-ih bh. nogomet je bio nepoznanica. Znao sam za reprezentativce koji su igrali vani (Barbarez, Braco, Konjic, Hibić…), ali o nogometu u BiH sam znao jako malo. Iskreno, sjećao sam se Veležovih uspjeha iz 70-ih i 80-ih, znao sam za Safeta Sušića i Paju Pašića te imao sam blijedu uspomenu na Željine uspjehe u Kupu UEFA početkom 80-ih i to je bilo to.
Taj moj dolazak na totalno nepoznatu nogometnu teritoriju će se ispostaviti kao početak jedne 15-godišnje ljubavne veze između mene i bosanskohercegovačkog nogometa, jedne veze koja je počela stihijski da bi na kraju prerasla u veliku ljubav.
Da se razumijemo, kada odem na Gradski stadion u Banovićima da gledam lokalnu Budućnost protiv OFK Gradine tu nisam radi atomskog nogometa. Prije će biti da sam tu radi nedostatka istog. Totalno mi je neinteresantno poređenje nogometa na terenu sa onim iz Premiershipa, Bundeslige i Serie A. Jedino što me zanima je međusobni odnos snaga ove dvije ekipe. Prva liga FBiH je dovoljno jaka da stoji na svojim nogama i za mene je to dovoljno da bi mi bila interesantna koliko i bilo koja druga liga na svijetu. Zbog toga sam putovao u Kakanj da gledam Rudar protiv Jedinstva iz Bihaća, u Gračanicu da gledam Bratstvo, a u Konjicu sam gledao kako domaći Igman biva pregažen od strane gostujućeg Radnika iz Lukavca. I pisao sam artikle o tim mojim doživljajima. Mnoštvo tekstova sam servirao Norvežanima u nadi da će barem neko od njih razumjeti o čemu se tu radi.
Premijer liga mi je također draga srcu. Činjenica da je liga rangirana kao jedna od najlošijih u Evropi mi ne igra apsolutno nikakvu ulogu. Kada sam zadnji put sabirao broj utakmica Premijer lige na kojima sam bio, došao sam do brojke od skoro 100 utakmica. Grbavica, Vrapčići, Tušanj, Koševo, Bilino Polje, Gabela, Istočno Sarajevo, Bijeljina, Gradačac. Kada sam prošle godine živio u Sarajevu, živio sam toliko blizu trening-terena FK Željezničara da su mi ”čišćenja” Jadranka Bogičevića svakodnevno zujala oko prozora na 15. spratu. I tada sam bio jedan od rijetkih koji je išao da gleda FK Olimpic, pratio sam sve njihove utakmice na domaćem terenu. Oni kojima je bilo mrsko da siđu iz solitera na Otoci propustili su da vide sjajnu tehniku Harisa Harbe na desnom krilu i Samira Kapića na lijevom. Kapić je bio pravi ”igrač za raju”, kad ga krene znao je driblati i protivnike i saigrače.
Ne smijem zaboraviti ni Miloša Vidovića na sredini terena, igrača kod kojeg važi parola „lopta može – igrač ne može“. Što bi Švabe rekle prava ”Kampfschwein” na sredini terena, neophodna svakom timu. I tako se čak i u jednoj od najslabijih liga u Evropi mogu naći dijamanti, a još kad se uzme u obzir da je predsjednik Olimpica Nijaz Gracić, jedan od luđih predsjednika na Balkanu, onda ti se ovakve utakmice pretvore u pravo interesantne predstave. Koga je briga za Chelseajem, Robbenom ili Messijem kada si u tom trenutku unutar kapija stadiona na Otoci?
Imam tri velike ljubavi u životu. Moja supruga, Velež Mostar i ”Zmajevi”. Nemoguće je provesti toliko vremena u tuđoj zemlji a da se, skoro neprimjetno, ne počne pratiti reprezentacija iste. Još kada su vanjski pritsci toliki da se od tog ne možeš zaštiti sve i da hoćeš. U BiH se o repki priča u kafićima, na radnim mjestima. Vrijeme kada se repka svodila na Barbareza, Bracu, Konjića i Hibića daleko je iza nas. Danas je repka SVE!
4 Baljićeva gola u Tallinu, sedam ekstra minuta na Mestalla stadionu, Marakana, Nino Milenković, Gent, Portugal, Portugal ponovo, Marjan Mijajlović, Dino Bevab, Armin Čerimagić, U17, Hajrović sa parkinga, Rio i na kraju oni – NAVIJAČI. Najbolji navijači na svijetu! Bez obzira da li se radilo o BHFanaticosima, starim gospođama ili malim dječacima koji svaki dan u Džekinom dresu zabijaju golove u finalu SP-a negdje između A i B faze na Alipašinom Polju.
Vedin gol u Kanusu prije svih pripada njima. Gol kao hvala za upornost, vjeru u njih na terenu i podršku. Hvala za snagu što se dižu nakon svih izgubljenih bitki i uvijek se vraćaju još brojniji i još jači. Nijedna druga zemlja ne treba odlazak na SP koliko to treba Bosna i Hercegovina. Nijedna druga nacija neće biti euforična sve ove mjesece do Svjetskog prvenstva kao što će to biti u BiH. Zatekao sam se u BiH dan poslije Kaunasa. Svugdje je samo jedna tema bila – nogomet i repka. Sretao sam ljude koji bi se toliko zanijeli u diskusijama oko vječito problematične pozicije bočnih igrača da bi zaboravili zapaliti neizbježnu „Drinu“. Jedan stariji čovjek mi je zamalo dao degenek jer se nisam složio s njim da bi Ibričić trebao biti u prvih 11. I u Višegradu, Brčkom i u Trebinju se jako puno pričalo o reprezentaciji BiH tih dana, čitava zemlja je odisala nekim novim optimizmom i srećom.
Zbog svih ovih stvari volim Bosnu i Hercegovinu.
Visoko.co.ba/Nogolopta.com/Ismet Tursić