Vozim se ja na biciklu po našoj čaršiji, koje nigdje ljepše nema. Mala noćna vožnja, dva krugića oko kasabice na gornjoj ulici, koja je inače i dio veoma frekventne saobraćajnice, na kojoj su trotoari misaone imenice, na kojoj se sreću djeca iz škole, šleperi, razna loša auta, autobusi, a najviše saobraćajno neodgojeni Bošnjaci. Ali, gajim nadu, jer su hedijaši najavili projekt podzemnog tunela ispod Visokog, koji će služiti kao zaobilaznica (ispodizlaznica), i tako će nam rasteretiti grad od ogromnog saobraćaja. To će braća Turci da urade, kao što su kod sebe uradili, samo manji tunel ispod zemlje, čaršijske. Gajim nadu, nada zadnja umire, ko se nada taj i umire, na kraju.
Noć je, oko 8 sati, ja se vozim prema gornjoj školi, kad iz ulice izleti jedno 15-ak divnih, ljupkih, četverenožnih, najboljih čovjekovih prijatelja, dlakavih i čupavih, muških i ženskih, vakih i nakih, pasa, cuka, džukela i štenadi. I pravo na mene, na biciklu i ja da jednog pomilujem nogom po glavi, onako dražesnog, sa osmijehom koji dosta podsjeća na iskezene zube uz zvuke prijateljskog lajanja, druga noga mi sklizne sa pedale i tako mi đon otpadne i ne uspjeh se pozdraviti sa jednim od njih.
Mrak je, auta dolaze, zaustavljaju se, ja na sred ulice stojim i tražim neki predmet, kojim bih se pozdravio sa tim dražesnim cukama, ali nigdje ni kamena u ovoj kasabi nema. Ugledah stablo dunje preko ograde, sjetih se iz djetinjstva da dunje popadaju kad su zrele, a dok dunje ne popadaju, ni bostan se obrati neće, a o šljivama da ne govorim. Odem do ograde, kad vidim ono što pamtim iz djetinjstva, dunje na zemlji. Nakupim u ruke koliko mogu i krenem da nahranim te divne pse, te pse koji patroliraju gradom kao najbolji prijatelji čovjeka, da nas zaštite. Bacim nekoliko dunja prema psima, da ih počastim i oni dražesno otrčaše dalje od mene.
Kucanije oko zgrade, panika kod djece koja idu u školu, panika kod ljudi koji idu ulicom, strah od najboljeg čovjekovog prijatelja, šta se ovo sa ljudima dešava, boje se najboljih prijatelja, svojih. Potjera za autima, lajanje na druge pse koji imaju vlasnike, ti sretnici bezobrazni, imaju vlasnike svoje. Lajanje do besvjesti, u neka doba, u svaka doba, rovljenje po kontejnerima, rasturanje smeća po ulici, po travi, okupacija zelenih površina, parkova, igrališta, trotoara, okupacija teritorije od strane najboljih čovjekovih prijatelja. To je naša realnost, mi ne znamo niti smijemo riješiti pitanje pasa gospode, mi ljudi lutalice, koji lutamo u vremenu i prostoru na ovoj planeti.
Islam jasno definira ulogu psa i kad bi se po tome vodili, a ne vodimo se po islamu općenito, u mjestu sa šatro većinskim muslimanskim stanovništvom, ne bismo nikada imali ni pasa po ulicama, ni pasa po kućama. Ja se sjećam komunizma, i šintora, i sapuna. Sjećam se da su i tada djeca imala svoje cuke, uglavnom jednog, kojeg su sakrivali od šintora, a ostale su šintori po uhodanom scenariju hvatali. Te silne Bele, Gare, Garice, Đeriji i Đerice, Lune, Bobiji, su nekad bili simpatični članovi komšiluka, svi su ih hranili, djeca se igrala sa njima onoliko koliko ih roditelji nisu vidjeli, sve je to bila jedna komunistička idila, dok šintori ne uhvate na fol i tu zadnju pseću zvijezdu u ulici. Sve je bilo drugačije u komunizmu, nije bio Europskih komisija, OHR-a, svakakvih udruženja za ublehaštvo, i neke stvari su se u komunizmu mogle rješavati jednim potezom i rezom.
Pas je postao neki pomodarski asesoar, trendovski dodatak, ljudi uzimaju pse jer ne mogu imati dijete, a toliko djece ima napuštene za usvojiti, slijepi ljudi uzimaju pse da ih vode, a toliko ljudi ima koji bi mogli biti na pomoći tim slijepim osobama, ljudi uzimaju pse za razonodu, a to su živa bića, čija je prirodna svrha totalno drugačija od one koju moderni ljudi daju psima.
Problem pasa se gura u stranu
Svaki problem imaj svoj uzrok i posljedice. Mi svi trenutno sumiramo, rezimiramo posljedice problema sa psima lutalicama gospodom, a niko se ne bavi sa uzrokom. Odakle ovoliki psi na ulicama? Jedan od uzroka je da se nisu tamanili, pa su se počele generacije novih kotiti i psi sada u svom okotu napreduju ka nivou pacova. Drugi uzrok može biti da su ljudi neodgovorni pa puštaju pse kad im furka dosadi ili kad ne mogu više da ih hrane zbog finansijske situacije, treći može biti da je ovo sve dio cionističke zavjere i svašta nešta se još može nagađati. Uglavnom, duži niz godina, problem pasa se gura u stranu, da li se to radi namjerno da se neke pare dobiju od EU za taj neki projekt zbrinjavanja, pa da se ta silna štenad izvoze u EU likovima koji se furaju na tu vrstu humanizma, posvajanju pasa lutalica. Ili se jednostavno na to ne gleda kao na veliki problem, jer on se odnosi samo na sirotinju.
Imao sam i ja psa jednom u životu, brinuo se o njemu, pružio mu pažnju i ljubav i pas je bio super naravi iz tih razloga. Vodio sam računa o svemu po pitanju psa, prema drugim ljudima i to je to. Nema šanse da mi ovi iz ovih nakih udruženja ljubitelja životinja mogu pričati kako i šta treba sa ovim psima. Ovo što se dešava sa psima lutalicama ili kako ih popularno zovemo štenadima, je još jedna potvrda nesposobnosti našeg društva da se efektivno bavi ovakvim problemima. Nema tu puno filozofije, zna se kako dolazi do gomilanja lutalica, zna se koliko je registrovanih pasa, koliko ih je praćeno veterinarski, sve se zna i višak se mora odstraniti sa ulice. Eutanazija je skupa, ali nije nasilna, tamanjenje sa uslugama lovaca nije preporučljivo jer lovci hoće popit’ malo, a štenadi ima puno više nego prije, a tako i auta, i djece i svega. Nekakvi azili su priča za malu djecu, to je samo još jedna dipla da neko pare uzme, i da onda pusti da psi krepavaju u neuslovnim štenarama. Znači, kada smo već sada došli do kulminacije problema, jedino je rješenje da se psi uklone jednom velikom akcijom svih mogućih agencija i organa, da se sa njima završi zauvijek na način na koji ne treba da znamo kako, ali da nije brutalan i da onda se postavimo kako treba za budućnost.
Ko misli da se ovo stanje sada kakvo je, može riješiti mirnim putem, da cuke žive i dalje na ulicama, da laju, ujedaju, prepadaju, da se kote nekontrolirano, taj živi u pogrešnom vremenu. Kod nas se više ni jedan problem ne može riješiti mirnim putem. Jedini mirni put je da se sve osobe koje su pretrpile stres, povrede, zbog pasa lutalica, fino udruže i bubnu jednu solidnu tužbu, da se zemlja trese i da vidimo onda šta se može uraditi. Samo da još jednom razjasnim, ne treba ove pse zvati lutalicama, oni nisu lutalice, oni su fino situirani, to svi vidimo, uvijek isti na istim lokacijama, neko ih hrani, drugi ih tjeraju, ovi neki ih hrane, znači ne idu nigdje, nisu lutalice. Ljudi njih zaobilaze, a ne oni nas.
Nema više diplomatskih priča zaljubljenica u pse i mace, koje kad bi im neko ponudio da nekoliko istih ponesu kući, bi to uz neko opravdanje diplomatski odbili, jer sve je lako da ti nije u avliji. Sa ovim problemom se mora završiti jednom zauvijek i onda se možemo dogovarati oko novih zakona, kazni za neodgovorno ponašanje vlasnika i pračenje nastajanja pasa lutalica, koji se udome na ulicama naših gradova. Sterilizacija pasa na ulicama nije nikakvo rješenje, barem narednih 10 godina, dok ne pokrepaju svi ovi uškopljeni. Samo su trebali prilikom sterilizacije im povaditi zube fino i mirna Bosna, barem ovako.
Moram nešto istaći, a to je da me podjednako nerviraju i ova štenad, ali i ovi što ih hrane po ulicama i tako im daju podstrek u svojim razmaženim aktivnostima, a to je neka glupa šteneća zaštitnička uloga da štite tu neku teritoriju na kojoj im ovi hibridni sevapaši daju hranu i u tom cirkusu ta štenad napadaju djecu, žene, bicikliste, motoriste, auta, braneći svoju zamišljenu teritoriju sevapđija na guzove. Ovi što brane štenad iz ovih nekih udruženja za zaštiti životinja, su korisni koliko i sterilizacija pasa od ujeda istih. Niti šta rade, niti šta hoće da rade, samo neke šmizle se vucaju po ulicama, prave neke peticije, ove neke druge na TV emisijama palamude kako treba i ne treba, a kad bi dali pare da naprave nešto za te pse, niti bi znali, niti bi htjeli, vrlo malo tih ljudi bi se uhvatilo tog posla. Zato, ljubitelji, kućama svojim sa džukelama, pa ih ljubite. Lijepo bi bilo kada bi se mogli u isto vrijeme kutarisati i pasa i ovih šatro ljubitelja, da EU stvarno da pare za taj projekt i da se oni fino zaposle u brizi o psima, u tim nekim azilima.
Za ove što po ulicama sprovode svoju mahalsku humanost, u avliju pa hrani i sevape zarađuj. Ne može ovo vako više, nema smisla, psi imaju veća prava od ljudi, ne smije niko štene da nabije nogom da ga ne ujede, osim mene, ja šutam kad god me ružno pogleda. Ali nije ovo suština problema, veći je problem što više niko ništa neće da pokrene, svi se boje nekoga i nečega, svi čekaju da neko drugi nešto uradi, da se plati da se nešto uradi, svi žive psećim životom, u strahu od pasa.
Ismijavali smo se onim zemljama u Africi i Aziji, gdje paščad hodaju po ulicama, jedu iz kanti, kote se k'o mahniti, ismijavali smo se tim ljudima koji žive tamo, oni vaki, vidi ih kaki su, vidi jadova, kad ono, dođe i kod nas tako. Samo što je kod nas još gore, jer su psi ovdje gospoda, o njima se raspravlja na parlamentu, kako da se humano problem riješi, bez ubijanja. Pazite, humano da se riješi problem pasa, a humane probleme ljudi neće niko da riješi.
Ovdje su i psi gospoda u odnosu na obični narod.