Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Najsjajnija zvijezda na nebu

azra memiševićNe znam kako da započnem svoju priču. Sve što kažem zvuči ili otrcano ili premalo. Moram ovo da uradim. Moram da priznam sebi, bez obzira na posljedice i bol koji dolazi poslije toga. Jači je ovaj tihi, neprobuđeni bol koji tinja u meni kao slaba vatra. Moram zapaliti tu vatru. Papir neće izgorjeti, ali moja duša hoće. Još jednom. Posljednji put. Jedne oči su mi bile sve na svijetu. Čak i kroz debeli vremenski zastor vidim ono zeleno smaragdno nebo. Koliko sam se samo puta izgubio u tim dubinama… Ali,kao svaki tipični krelac u tim godinama, ignorisao sam ono što mi je život na dlanu pružao.

Maturant, pa još zaljubljen, ma kakvi… Ignorisao sam vlastite osjećaje i nisam pridavao važnost onome što je još dugo moglo vrijediti, samo da sam priznao. Zvala se Lejla. Ne, nije me zanimala, nimalo, a gimnaziju sam obišao da bih saznao njeno ime. Kad se ona pojavi, mrtav hladan, kao da je Bog nije ni dao. Prolazili su tako dani, mjeseci… Ja prosto uživao:pos'o,kuća, birtija (škola, kuća, čaršija). Nju sam redovno sretao po ulicama. Osjećao sam da se nada mom pozdravu, ali nikada nisam izustio ono bezazleno „ćao“. Sve do jednom. Plakala je u hodniku škole. Iz zelenog smaragda tekli su prozirni kristalići. To nisam uspio da ignorišem. Prišao sam, oslovio je imenom i upitao zašto plače. Ništa mi nije rekla. Podigla je glavu čim sam izgovorio njeno ime i pogledala me, iznenađena. Od tada smo pričali kao da smo se znali još iz nekoliko prošlih života. Osjećao sam da mi ulazi pod kožu onaj dječiji osmijeh i zelena dubina njenih očiju, ali sam sve više bježao od toga. Osjetio sam i da njena dječija zaljubljenost upućena meni prelazi u nešto veće i što sam ja više bježao, to nešto je sve više i više raslo. Ipak, ne mogu reći da nekada nisam pokazao slabost i uputio joj koji zaljubljeni pogled i slatku riječ. Nisam je izvodio u javnost, nikada. Valjda su mi od vlastite sreće bili važniji površni komentari prijatelja i ljubomornih djevojaka. Nalazili smo se navečer, u malim ulicama još manjeg grada.

Stajali smo blizu, kao u kutiju zatvoreni, i samo se gledali. Gledali i šutjeli. Najviše smo osjećali ono što smo jedno drugome prešutjeli. Nakon nekoliko izlazaka, prestao sam joj se javljati. Ne zato što mi je bila dosadna i suvišna, već zato što me bilo strah. To sada znam. Bila je sposobna da u meni probudi sve moja najbolje osobine, a onaj najgori dio mene se toga tako bojao. Udaljio sam se , potpuno. Poslije sam saznao da joj je majka jako bolesna i još je mnogo puta viđao kako na školskim hodnicima plače. Nisam je pozdravljao više, niti jednom. Šutke smo prolazili jedno pored drugoga. Ja sam završio srednju školu, nekako upisao i fakultet. Svoju malu zelenooku više nisam viđao. Provodio sam se duplo više i tugovao duplo više. U nekoliko mjeseci koliko sam znao Lejlu, osjetio sam više nego što ću osjećati za cijeloga života. Prva,druga, treća godina fakulteta; ja kao ispijen, polumrtav. Život mi je bio daleko više od ispunjenog, ali je nedostajalo nešto. Ni sam nisam znao što. Porodici sam u rodni grad išao skoro svakog vikenda. Tako je bilo i tu subotu. Bio sam u autu, semafor je svijetlio crveno, dan siv i prazan, zimski. Odjednom ugledam neko poznato lice. Vitka prilika prelazila je ulicu tačno ispred moga automobila. Bijeli biseri su se rasipali dok se onako kao prije, djetinje, kako samo ona zna, smijala sa prijateljicama. Ruke su se tresle, tijelo potpuno drhtalo. Lejla! Moja Lejla! U jednom trenutku se okrenula i ugledao sam zeleni svijet koji mi je nedostajao tako dugo. Ne znam kako, ali istrčao sam iz automobila i nadjačao buku truba automobila iza mene viknuvši njeno ime. Prepoznala mi je glas. Okrenula se i nasmiješila. Više nije bila malo dijete. Bila je moja odrasla djevojčica. Poslije toga smo otišli na kafu, dvije. Trebalo je nadoknaditi propuštene godine. Ispričao sam joj svaki detalj iz svoga života, pri tome između svake rečenice ubacujući izvinjenje za ono što sam joj uradio. Sada smo bili odrasli. Tačnije, ona je bila odrasla. Ja sam tek počinjao biti nezreli i zaljubljeni tupan. Zajedno smo proveli dobrih godinu dana. Paradirali smo ulicama kao bezbrižna djeca. Šaputao sam joj svakakve riječi, slatke laži i tihe istine. Ni tada joj, ipak, nisam rekao da je volim. Kao da sam podvojena ličnost, kao da mi moj vlastiti vrag nije dozvoljavao da budem sretan. Moja zelenooka je uistinu bila najljepša žena koju sam znao. Kao izvajana, od strane anđela sa lahkim paperjastim krilima spuštena na Zemlju. Opet sam uradio ono što sam najbolje znao. Pobjegao sam. Kao trebao sam preći na studije u drugu državu. Vraga, trebao sam samo opravdanje da se ponovo sklonim od osjećanja. Ona je ostala za mnom, kao drugi život, kao bajka, kao tajna, moja i ničija više. Vraćao sam se u rodno mjesto i poslije. Vidio sam je, ali bolje da nisam. Potpuno izmijenjena, njeno nekada skladno anđeosko tijelo je na mjestu trbuha dobilo malu kvržicu dok je išla ruku pod ruku sa nepoznatim čovjekom. Izgledala je sretna, ali ona nikada nije izgledala onako kako se uistinu osjeća. Dok su išli meni u susret, nije napravila niti jednu gestu. Izgledala je potpuno predana njemu. Tek u trenutku mimoilaženja mi je pogledom rekla sve. Zafrkao sam je za jednu mladost, zafrkala je ona mene za čitav život… Više nije mogla biti moja, nikada… Ne onako kako bih volio da bude. Iskreno, čisto i u potpunosti. Kasno sam shvatio ono što sam znao sve vrijeme. Volio sam je, najiskrenije i najluđe, ostale žene su bile samo „ostale“. Ona je bila svjetlost koja se sve vrijeme isticala, ali sam bio previše slijep i sluđen. Zeleno nebo, bijeli biseri, moje malo pirgavo stvorenje je sada bilo nečije. Nikada više moje. Nikada. Muško koje plače, mislio sam da je to nemoguće. Sada,dok se suze jedna za drugom slijevaju na teški komad papira, sam rušim sve pretpostavke koje sam imao o „snažnim muškim stvorenjima“. Ma koja snažna stvorenja, najslabiji sam slabić, najluđi luđak. Uzaludan i sam. Nemam nikoga i nisam ničiji. Moja muškost mi sada baš i nije od pomoći. Svojom slijepom bezdušnošću uništio sam svaku nadu da mogu živjeti.

Više ništa neće biti isto. Nebo neće biti iste boje, ptice neće isto cvrkutati i svaka ljubavna pjesma me neće površno zaobići kao nekada. Postao sam Romeo koji je nastavio besmisleno živjeti nakon smrti Julije, nakon smrti svoga života. Na Lejlinim leđima sam nekada brojao sazviježđa, a moje nebo je sada ostalo bez svoje najsjajnije zvijezde.

Proudly powered by WordPress