čitajući Tvoje posljednje kolumne spoznajem svu bijedu ne samo našeg grada već i svu bijedu taloga civilizacije. U tom zagađenom mulju ni somovi se više ne bi mogli osjećati dobro, osim ljudski somovi adaptirani na radioktivne izotope koje po soc-realističkoj inerciji nazivaju kulturom, a u suštini svedeni na omamu i omrazu, intrigu, zajedljivu ciničnost, neizazvanu agresiju, klevetu i kletvu… Meni je teško u dalekoj tuđini (dalekoj, ne toliko u geografskom smislu koliko duhovno, ekonomsko-politički), ali, imam i nešto od sačuvane slobode i dostojanstva. Kroz svašta sam prošao i visoke cijene plaćam i danas, ali sam gnjidama i hijenama jasno dao do znanja što su i ko je ko u mentalnoj hijerarhiji. Dijelim Tvoje mišljenje o opravdanosti pesimizma i sam ne preferiram govor o lažnoj nadi u vremenu pomračenja i totalne bezidejnosti. U pravu si kada tvrdiš da sve što je srušeno i pokradeno nije djelo čak ni lopovske “elite”. Mali plaćenički glodari obaraju velika stabla. Misle, sad im je rahat bez Marjana, sutra bez Jaše. Jadno je društvo u kom nema jakih ventilatora antagonistčke dijalektike. Obično se u Visokom zadržim, potražim prijatelje, prošetam “Jalijom”, a prošli put sam samo otišao do groblja i odmah se vratio u Sarajevo. Jer, čini mi se i to da je istina što tvrdiš, u prijatelju se vidi neprijatelj, u neprijatelju prijatelj…
Pismo prijatelja
Dragi prijatelju Adnane,
Imao sam i nadu i želju da se vratim, ali gdje i u šta? Niko našem čovjeku više ne treba, postao je sam sebi pretežak, lažan, suvišan. Ko da se ljuti na onog mladog stručnjaka koji kaže da nema motiva da se vrati da bi gorio u lomači skupa sa još jednom čitavom generacijom koja treba iznijeti na plećima novu revoluciju? Ne opravdavam njegov stav, (defetizmom ja to zovem), ali ga i razumijem.
Hajde, budi nam pozdravljen, nek je Tebi i porodici sa srećom, pa, možda se sljedeći put ipak vidimo.
Topli pozdravi
Marjan H.