Prošlo je gotovo sedam godina od tzv. “Špijunske afere kodnog imena Jašar”. Konačno stvari su se počele odvijati željenom brzinom, vrijedilo je čekati, jer će visočka javnost uskoro saznati ko su te uhode i špijunčine koje se bave našim privatnim životima obezbjeđujući sebi status u društvu i kakvu takvu materijalnu sigurnost. Bila je to godina 2007., žena mi je bila trudna, dan je počinjao kao i svaki iz tog perioda. Doručak, pa na Radio Q. Međutim, tog jutra zvoni telefon, zove me Mersed Šahinović. Na moje halo, dobijam odgovor neuobičajen za naš vid komunikacije: “Pa dobro brate, mogao si bar reći da znam, a ne ovako!?”. Misleći da se radi o komentaru na nešto što se dešavalo na Visoko.co.ba ili na Radiju Q, ne sluteći šta je, upitah o čemu se radi? Vjerovatno sam tako zvučao da je Mersedu odmah bilo jasno da pojma nemam o čemu priča, samo je rekao: “Pa ti ne znaš za ovo što se dešava, cijela čaršija je na nogama?”. Kao što i nisam znao, kažem da nemam pojma, a on mi predloži za pola sata da se vidimo na radiju.
Tada ću prvi put vidjeti veliku žutu kovertu poslanu na više visočkih adresa iz jedine pošte u Istočnom Sarajevu koja tada nije imala video nadzor. Sadržaj koverte je bio posebno interesantan. Gomila papira, kopiranih tekstova sa Visoko.co.ba, i dva posebna papira. Jedan na kojem su imena tada uglednih ljudi u Visokom koje navodno ja špijuniram, a na drugom papiru je moj CV, gotovo pa savršeno napisan sa samo jednom greškom. Radilo se o mjestu mog rođenja gdje piše da sam rođen u Sarajevu, nasuprot istinitoj informaciji da sam rođen u Zenici. Šokantno je to tada izgledalo, gledao sam te papire, listao čitao… U jednom trenutku sam otišao u WC da se umijem i pogledam u ogledalo i malo porazgovaram sam sa sobom i pitam sebe da li možda imam podvojenu ličnost pa sam danju jedno, a noću nešto sasvim drugo. Naravno, čim sam se malo pribrao, popio kafu znao sam da se radi o još jednoj u nizu podvala i pokušaja političke diskreditacije mene lično i medija čiji sam urednik tada bio. Međutim, meni je to bilo jasno, ali je ostalo otvoreno pitanje kako to objasniti ljudima koji su na tom pažljivo biranom spisku, odnosno kako zaštiti nerođeno dijete, suprugu i ljude koje volim i koje smatram porodicom.
Jasno nam je bilo gdje treba odmah i najdirektnije potražiti odgovore, destinacija je bila Sarajevo, tačna lokacija sjedište OSA-e. Tada ću saznati da je sjedište ove agencije odmah preko puta Sloge, u kojoj sam toliko puta bio na koncertima i vazda mi je bilo interesantno zašto policija tako striktno ne da da se pređe na drugu stranu ulice, baš tu gdje ću tog dana ući u potrazi za odgovorima. Na putu do Sarajeva zvao me Asmir Hodžić, pitao jesam li sam, ako nisam, da se izdvojim da mi nešto kaže. To sam i napravio, kratka je bila uputa koju sam dobio: “Sve ti je naštimano, nikom ne vjeruj i nikome ništa ne pričaj”. Telefonski sam već suprugu pripremio za prinudnu posjetu puncu i punici u Bihać, a moj špijunski triler tek je trebao da dobije svoj zaplet. Stigli smo u OSA-u, nevjerovatno ali istinito, na ulazu nisam stigao ni izgovoriti ko sam i šta sam, rečeno mi je da me čekaju u kabinetu oni koji treba da me čekaju. Moja je namjera bila doći do Almira Đuve, ali onda novo iznenađenje, svi se po hodnicima zovu kodnim imenima, ulazim na neka vrata koja imaju dvije zaštite sa onim debelim kožnim presvlakama smeđe boje. Prvo jedna vrata, a zatim i druga, kad opet iznenađenje, Adi Sijerčić ili Sijerić ako se dobro sjećam. Čovjek koji je cijeli rat kod Vampe u Bolidu svirao gitaru sa crvenom maramom na glavi i specifičnim izgovorom slova “S”. Ja njemu zdravo otkud tebe, a on meni vozdra, otkud tebe? Krenem da objasnim, on me prekide i kaže: “A tebi su ovo namjestili tvoji Visočaci”. Nije mi baš bilo do evociranja uspomena iz rata, ali mi se svidjela njegova konstatacija o namještanju, naivno sam mislio da ću odmah saznati ko mi se poigrao sa životom i sa identitetom. Zanimalo me da li će doći taj famozni tada za mene nepoznati Almir Đuvo, odgovor je odmah bio jasan, da je moj slučaj neozbiljan za njega i da on ima pametnijeg posla. Pitao sam naravno šta i kako dalje, s obzirom da je taj problem u tom trenutku bio puno značajniji nego bilo koje drugo političko i policijsko pitanje u BiH. U vrlo kratkom vremenskom periodu mi je pojašnjeno da se radi o nevještoj namještaljki, sa pogrešnim fontom slova, pečatom broj 3 koji ne postoji kao takav, zaglavljima, načinu šifrovanog pisanja, samog davanja kodnih imena koja se u tim špijunskim vodama ne daju tako kako su navedena u dokumentima u kojim se pokušavam ocrniti, osveti FOS-a itd… itd… Sve sam to slušao kao da sam u nekom velikom balonu, slično onom osjećaju kada roniš u moru i svašta nešto čuješ, ali ništa ne razumiješ. Na kraju izlaganja stručnih ljudi imao sam samo jedno pitanje.
Ko je Jašar i kako da sperem ljagu sa svog imena i prezimena te medija na kojem radim!?
Dobio sam još precizniji odgovor. Jašar zaista postoji, poigrao ti se neko sa životom i identitetom, ljagu nikad nećeš sprati sa sebe jer su te obilježili do kraja života, pa tako kome god nekad budeš smetao pozivat će se na taj slučaj, s tim da će to uvijek biti ljudi koji su otprilike potencijalni “Jašari”. U šali mi je rečeno i da to nije ništa strašno, jer ljudi idu u školu da bi bili ono što sam ja postao i bez toga, te da ima nekih koji bi platili da im se ovo desi kako bi mogli po Visokom da glume gentere. Uz sve to konstatovano je i da je taj famozni “Jašar” kopirajući većinom moje tekstove sa Visoko.co.ba i distribuirajući ih dalje kao svoje izvještaje sve to fino i naplatio. Dobio sam i jedan savjet koji je glasio otprilike ovako: “Znamo mi da si ti dobar sa onim iz 60 minuta, ti sad možeš sve ovo dati u medije i o tome će se pričati tri dana nakon čega ćeš sve izgubiti. Naš savjet ti je da sačekaš da mi uradimo unutrašnju kontrolu i kada mi otkrijemo ko je zapravo “Jašar” onda ga ti tužiš za duševnu bol i sve što ti je napravio. I da, očekuj da se u nekom od narednih brojeva SAFFA pojavi priča o tebi i svemu ovome”. Nisam dugo čekao, već u narednom broju SAFF-a slika mog stanu, a kada otvoriš novinu unutra Vahid Hećo i ja jedan do drugog, a iznad nas tekst “Špijuni su među nama”. U konsultaciji sa tadašnjim kolegama sa Radija Q prihvatili smo ovu drugu varijantu i odlučili potpuno sarađivati sa policijom.
Pri povratku u Visoko narednih dana top tema je bila priča o “špijunskoj aferi”, naravno po starom dobrom običaju Visočana niko meni ništa lično ne govori, ali vidim i osjetim znatiželju u svim tim pogledima. Kažu da je navodno direktor Muzeja nosao papire po čaršiji iskopirane i govorio: “Eto vam Jaše, jebo vas on”, valjda zaboravljajući one plave i crvene knjige što izađoše sa imenima saradnika UDBE iz bivšeg sistema odmah nakon rata u BiH. Naivno sam pokušao kod nekih koje sam smatrao prijateljima, a koji se nalaze na famoznom spisku gdje ih ja tobože uhodim da porazgovaram, ali sve što sam doživio je strah tih ljudi kako od priče sa mnom tako i uopšte i strah od bilo kakvog kontakta i sa Radijom Q i sa mnom lično, kasnije sam i to počeo da razumijevam, ljudi imaju porodice, djecu, a šta ako sam ja zaista taj Jašar!? Opravdan je bio njihov strah, što zbog Jašara, što zbog toga što polovina njih svakako nije bila čista u poslovima kojima su se bavili. Brzo sam naučio da živim s tim, oni me nisu ni zanimali, a bližio se decembar, mjesec u kojem se trebala roditi Emma, to mi je bio puno veći prioritet. Za sve to vrijeme slali smo stalne dopise i tražili informaciju dokle se stiglo sa istragom. Jednog dana donese poštar neku također veliku kovertu koja je dolazila iz unutrašnje kontrole OSA-e. Kad otvoriš kovertu, unutra velika dvolisnica u kojoj opet jedan papir, na kojem šturo piše da je istraga još u toku, i da nas izvjesni Ivan Ćosić poziva na razgovor tim povodom. Očekivao sam puno od tog odlaska u Sarajevo i tog sastanka, koji je ustvari bio samo kupovina vremena i davanje doznanja da se kao nešto radi tim povodom. Nakon toga 27.06.2007. godine dolazi i zvaničan papir iz OSA-e u kojem jasno piše kako OSA nikad nije vršila nikakve operativne radnje spram Radija Q i kako Adnan Jašarspahić nema nikakve veze sa izvjesnim Jašarom te kako će daljnja istraga dokazati ko je autor cijele ove jeftine političko/policijske montaže, u potpisu Mirko Okolić i sve napisano ćirilicom.
Tada razmišljam gledajući taj papir koji mi zapravo ništa nije značio jer ko je kako želio, on je i prihvatio priču o tome, pravi prijatelji i bliski mi ljudi od početka su znali da je to izmišljotina i pokušaj diskreditacije, a ovi drugi me svakako nisu zanimali, tako da i ovaj zvanični papir nije imao neki značaj i važnost. Ali s druge strane razmišljah tada na ovaj način. Mene Adnana Jašarspahića pripadnika AR BiH za vrijeme rata koji sam pucao i na HVO i na VRS nakon rata od visočkih balija koji mi štimaju ove stvari brane Hrvat iz Hercegovine Ivan Ćosić i Srbin iz ako se dobro sjećam SDS-a Mirko Okolić – kakvog li apsurda.
U međuvremenu su se mnoge stvari promijenile, svako ko pije kafu sa mnom je mogao biti potencijalni “Jašar”, ali sam naučio da živim s tim i da to ignorišem, posvetim se djetetu i radiju, kako je vrijeme odmicalo, a međuljudski odnosi na Radiju Q se narušavali, tako je i “Jašar” postajao sve manje važan i bitan. Kad se sve već razmotalo oko te priče o tom nekada najboljem radiju, a danas članu Hrvatske Radijske Nacionalne Grupe “Soundset” i kada su svi ljudi iz prve postave iz 1999. godine napustili ono što su stvorili i krenuli u neke druge živote, priču o “Jašaru” sasvim smisleno je ponovo u javnost plasirala jedna skupina fašistički nastrojenih lokalaca uskostranačkog karaktera. To me potaklo da ponovo pokrenem i aktualiziram istragu oko otkrivanja stvarnog identiteta najpoznatijeg visočkog spavača pod kodnim imenom “Jašar”. Veliku pomoć u kompletnoj akciji pokretanja nove istrage su mi pružili upravo ljudi koji dolaze iz stranke za koju se misli da smo joj Visoko.co.ba i ja lično najveći neprijatelji. Ali to je svakako mišljenje malih sitnomahalskih političarčića koji od jednog odlaska u Tursku i jednog rukovanja sa Sulejmanom Tihićem umisle da su veliki eksperti i političari od Boga predodređeni da riješe sudbinu Bosne. Naravno u realnim okolnostima to je jad obični, baš kao što su i jadovi ovi kojima daju umjesto sadake po 50 KM da škrabaju gluposti po nekakavim beznačajnim internet medijima.
Lično sam 12.12.2013. godine Parlamentarnoj Skupštini Bosne i Hercegovine, tačnije Komisiji za nadzor OSA-e prema instrukcijama onih koji se razumiju u tematiku, a na ruke predsjedavajućeg Komisije Amira Fazlića poslao zvaničan i od Parlamenta protokolisan dopis u kojem tražim da se ponovno pokrene postupak sa mrtve tačke, a na osnovu njihovog zaključka Komisije broj 03/02-50-11-3/07.
Naravno, paralelno sa ovom pričom i istragom idu i nove tužbe prema onima koji su klevetali i narušavali ugled onih od kojih su nešto trebali da nauče o novinarstvu.
A ti “Jašare” dobar si dečko, istina malo glup, poigrao si mi se sa životom i sad je vrijeme da ti vratim kusur. Igra žmire može da počne, 5,10,15,20,25,30,35,40… ko se nije sakrio magarac bio – s tim da ovaj put znam koga tražim, ne možeš se više sakriti…