Daleko je Hercegovina od Sarajeva. Daleko je Banja Luka. Sarajevu je danas bliži Istabul od Mostara. Banja Luci je bliža Moskva nego Zenica. A Hercegovini, Zagreb i Vatikan puno su bliže od Trebinja makar je i Trebinje dio Hercegovine. Srbija je postala dislocirana ruska gubernija. Hrvatska je predvorje trga svetog Petra. A Sarajevo duboka turska provincija. Crna Gora odavno je postala rusko izletište. Nitko u svemu tome ne vidi jednu sitnicu. Ponovno smo pokoreni, ali ovaj put se radujemo tome. Osvajače dočekujemo raširenih ruku, prostiremo sofru, iznosimo najbolju hranu, klanjamo im namaze i palimo svijeće za njihovo dobro. Naše gostoprimstvo je čuveno: „Oh, dugo vas nije bilo, baš ste nam nedostajali!“ Formalno pravno, osvajači sada nisu okupatori, ovaj su se put ukazali u obličju vlasnika, oni u dva potpisa u dnu ugovora postaju vlasnici naše zemlje, naših javnih dobara, naših sudbina, određuju pravila ponašanja i tapšu vazalske vladare po ramenu. Duga je vazalska i sluganska povijest ovih naroda. Duga, preduga, beskrajno sramotna i tužna. Mi smo se tukli jedni s drugima za interese okupatora.
I danas smo spremni činiti isto. Jednom rob zauvijek rob. Nikad mi nismo istinski zaslužili slobodu. Zaslužili smo Erdoganove vodene topove, Putinove tajne službe i papinske pokore. U svojoj uobrazilji i neizmjernoj gluposti još se igramo nekakvih država. Klipani grade kule u pijesku, mokre u gaće i utvaraju si bitnost i veličinu. Zemlje seljaka danas su zemlje seljačina. I kad postoji, razuman glas se iz Međugorja ne može probiti do Sarajeva. I obratno. Tolika je buka na ovom stočnom vašaru. Svi muču, bleje, zavijaju, grokću. U toj animalnoj kakofoniji ljudski se glas ne čuje. Čakije su naoštrene, a koljena zguljena od ljubljenja tuđe čizme. Mi se moramo dokazati okupatoru umišljajući da dokazujemo vlastitu veličinu. Ogrezli smo u glupost i mržnju. Ne osjećam gađenje prema onima pokorenim silom.
Ali osjećam gađenje spram onih koji su se svojevoljno naguzili. I još se kurče naokolo.