Poštovani moj narode, poštovana moja omladino! Obraćam Vam se sa pozivom, zahtjevom, molitvom ili kako god to želite nazvati !
Danima razmišljam o nekim stvarima, razmišljam i pokušavam naći neko logično objašnjenje za vaše „služenje“ nekim samo vama poznatim „višim ciljevima“, za trčanje za onima koji gledaju samo sebe i svoje interese, za onima koji nam uništavaju mladost iz dana u dan, za onima zbog kojih su naši roditelji ostali bez poslova, bez penzija, bez regulisanog zdravstvenog osiguranja, bez nade da će barem njihova djeca u koju su uložili zadnju marku nekad dobiti posao i vratiti im za svu toliku požrtvovanost…
Pokušavam shvatiti i samu sebe ubijediti da nismo slijepi, da nismo gluhi, da nismo glupi. Pokušavam samu sebe ubijediti da je još jedan razlog našeg školovanja i to što ne želimo da nam „ispire“ mozak i nameće neke svoje bolesne ideje ONAJ i ONA čija su djeca, unuci, praunuci, pa i čukun-unuci krajnje materijalno obezbijeđeni zahvaljujući svakojakim načinima pranja novca, muljaže i bahatosti. Zar nam svima istina svakog dana i svakog sata nije pred očima? Recite mi, šta da radi jedan momak sa završenom visokom stručnom spremom, dijete roditelja radnika koji su sve što su imali uložili u njega, uložili da bi im dijete postalo „neko“ u životu, da bi pošteno radilo i zarađivalo, tim novcem porodicu izdržavalo… šta da radi BEZ POSLA? Pa da je barem samo jedan takav momak u pitanju. Pristao bi on na svu nevolju i jad, ipak je samo on u pitanju. Ali znate li koliko je takvih? Koliko NAS je takvih? Kako živjeti, kako porodicu osnovati? Kako svoje snove u stvarnost pretvoriti? Kako? Pa radio bi on i „niže“poslove, poslove za koje mu ne treba VSS, ali nema ni to. I tu je potrebno da te neko „pogura“. Ljudi moji pa DOKLE VIŠE???? Hoće li ikada ovdje biti mjesta za NAS, za nas poštene, vrijedne studente, nas koji smo željni rada, truda i dokazivanja? Hoće li sve naše nade, želje, naši planovi za budućnost pasti u vodu zato što nemamo nikog da nas „pogura“ ? Ima li onda uopće mjesta za nas ovdje, u ovoj državi, u ovoj općini?
Pa hoćemo li ikad shvatiti? Hoće li barem naša omladina u koju svi polažemo zadnju nadu shvatiti da su nam potrebne PROMJENE? Dokle će nam više puniti glavu praznim obećanjima pred izbore, nekim „radnim akcijama“ samo da bi nam opet zamazali oči pa da im opet damo svoj glas, a onda nastavili u službi zadovoljenja svojih ciljeva kao i dosad? Dokle će nas smatrati glupima?
Vrijeme je da im kažemo NE! Vrijeme je da im kažemo da su svoje mnogobrojne šanse koje smo im dali prokockali! Vrijeme je da im kažemo da su ukaljali obraz i naš i svoj svojim bezobraznim ponašanjem! Vrijeme je da im kažemo da u nama još ima časti i ponosa da se odupremo, da ih nadjačamo, da dovedemo bolje ljude, da olakšamo život i sebi i budućim generacijama, vrijeme je da krenemo naprijed! Naprijed zajedno! Za bolje sutra!