Sa dolaskom proljeće i ljeta dolaze i sušni dani na općini Visoko. Sušne dane i nedostatak vode osjete svi građani bez obzira da li imaju ili ne izgrađene vodovode. Nedostatak pitke vode i nadolazeće sušne dane prvi su osjetili stanovnici MZ Buzić Mahale u narodu poznatiji kao Mokronožani čiji je vodovodni sistem u nekoliko proteklih dana ostao bez vode iz razloga što je oslabio dotok vode u rezervoare iz kojih se građani napajaju vodom. Treba napomenuti da je iza agresije na našu zemlju ovo jedini pravi infrastrukturni projekt koji je realiziran u ovoj MZ od kojeg svi imaju koristi.
Bitno je spomenuti da su promućurni Mokronožani projekt vodovoda uspjeli isfinansirati većinom svojim sredstvima te su na taj način ujedno uspjeli izbjeći i famozni član 15., Odluke o izgradnji, upravljanju, korištenju, zaštiti i održavanju mjesnih vodovoda kojim je propisano da „Vodovodi koji su izgrađeni iz sredstava Općine, Kantona, Federacije i drugih institucija, uključivo i dokazive izdatke za naknadna proširenja i rekonstrukcije, u dijelu više od 1/2 uloženih sredstava predaju se na upravljanje komunalnom preduzeću, uz saglasnost nadležne općinske službe“, iako bi neki Mokronožani koji svakodnevno hode po putu koji više liči na koziju stazu već na put kakav zaslužuju svi građani, a ne kamoli građani jedne od najvećih MZ na općini Visoko, voljeli da taj vodovod ukajte na upravljanje komunalnom preduzeću, i to iz samo njima poznatih razloga. To su upravo oni koji i pored katastrofalnog stanja infrastrukture u MZ Buzić Mahala javno tvrde da je u Buzić Mahali sve med i mlijeko. To možda i jeste tako, ali samo za one partijske poslušnike-doušnike koji su pored očiju slijepi i pored ušiju gluhi pa ne čuju glas naroda. U narodu postoji izreka koja kaže da se u „Muci poznaju junaci“, pa je upravo sušni period možda prilika da se pokrenu novi vodo-istražni radovi i da se pronađu dodatna izvorišta za svaki slučaj, jer je evidento da ovi postojeći mogu doći u krizu. Također navedeno je možda signal da i pored kolektivnih napajanja vodom mi ipak moramo imati i svoje lične vodovode tj., bunareve., ali naravno van zaštitnih zona kolektivnih izvorišta. Dešavanja u Buzić Mahali su personifikacija trenutnog stanja na kompletnoj općini Visoko kada je u pitanju vodosnabdijevanje.
Sve navedeno nagnalo me je i na razmišljanje da nestašicu ili nedostatak dovoljnih količina pitke vode kao jedan od akutnih problema građana naše općine sa kojim se susreće jedna velika većina građana posmatram kroz prizmu islama, odnosno da kroz učenje islama sagledam kakav je naš odnos prema vodi kao božanskoj blagodati ljudima na zemlji, te kakvi su naši međusobni odnosi koji nastaju s ciljem rješavanja ovog problema, prvenstveno iz razloga jer je na našoj općini većina stanovništva islamske vjeroispovijesti koji vjeruju u Uzvišenog Boga, i koji za sebe tvrde da su muslimani, a musliman znači biti pokoran Uzvišenom Bogu i njegovim propisima.
Svima nam je jasno da bez vode nema života Ona je dragocjeno dobro, prijeko potrebno u svakoj ljudskoj djelatnosti. Voda je jedna od najjednostavnijih i najrasprostranjenijih tvari u prirodi, čije su fizičke i hemijske osobine dobro poznate. I pored te činjenice evidentan je trend smanjivanja raspoloživih zaliha vode po stanovniku na svim kontinentima. Ovakav trend nije posljedica smanjenja količine vodnih resursa jer je ona konstantna, nego je posljedica porasta broja stanovnika, klimatskih promjena, velikih gradova i sve većeg zagađivanja, posebno površinskih voda ukratko rezultat je nehatan odnos čovjeka koji gleda samo sebe zanemarujući prirodna pravila koja je uspostavio uzvišeni Bog, upravo ona pravila koja bi smo makar mi koji za sebe kažemo da smo pokorni Bogu trebali poštovati.
Naime svi ljudi na zemlji po islamu su namjesnici na zemlji. Zemlja je dana čovjeku tako da na njoj nema pravo praviti nered i štetu, ni zemlji, ni njenom rastinju, ni živim bićima, ni zraku i naravno vodi. Poslanik a.s. je ustanovio jedno univerzalno pravilo koje glasi: „Nema štete niti se čini šteta“. Dakle iz navedenog pravila se podrazumijeva da je nama muslimanima strogo zabranjeno nanositi štetu bilo čovjeku, životinji, prirodi ili predmetima.
Prirodna bogatstva su Božiji dar čovjeku i nikome nije dozvoljeno da uništava nešto što pripada svima i što isključivo nije njegovo vlasništvo. Ljudi ne smiju svojim postupcima radi svojih ličnih interesa ugrožavati druge ljude ili ne daj Bože cjelokupnu zajednicu, jer pravo jednog čovjeka prestaje onog trenutka kada svojim postupanjem ugrožavamo pravo drugog pojedinca ili zajednice.
Poslanik a.s., je stalno napominjao da ljudi jedni drugima nemaju pravo braniti vodu rastinje i vatru. U brojnim hadisima Poslanik a.s., je zabranjivao i osuđivao rasipništvo vode pa makar se s njom i abdestilo, a posebno je zabranjivao da se voda prlja jer je ona osnova života. Njena čistoća, pitkost su nužni kao štit od bolesti i održavanje čiste okoline. Islam nas također ući da učestvujemo i pomažemo društveno korisne projekte od kojih ćemo svi imati korist tj., islam nas konstantno upućuje na zajednicu i zajedništvo odnosno džemat, jer je u tome spas za svakog pojedinca. Čovjek je stvoren kao društveno biće i nikako drugačije ne može funkcionirati. Svi oni koji žive samo za sebe i za isključivo svoj interes prije ili kasnije bit će omraženi u društvu.
Da ljudi ne bi postali omraženi u svom okruženju moraju poštovati svoje komšije imati lijep odnos prema njima, a u izuzetno teškim životnim situacijam trebamo biti jedni drugima pri ruci u duhu poznatog hadisa u kojem se kaže: „Neće niko od vas vjerovati dok ne bude volio svome bratu ono što voli sebi“, a ne prkositi jedni drugima.
Da bi preživjeli na ovoj planeti zemlji i trnovitom dunjaluku punum iskušenja ljudi moraju početi poštovati božanske zakone i upute, kako u odnosu prema prirodnim blagodatima kojim nas je Bog počastio, tako i odnosu prema ljudima odnosno svojoj porodici, prijateljima komšijama i sl., i to sve samo s jednim razlogom da nas Bog nepočne kažnjavati gubitkom Njegovih blagodati i gubitkom prijateljstava, te da od uglednika i predvodnika u svojim džematima ne postanemo omraženi i nepoželjni.