Počet ću ovu kolumnu sa isticanjem neoborive činjenice, a to je da mi definitivno živimo u zadnjem vremenskom periodu dunjaluka i čovječanstva. Počinjem ovako, jer sam iz vlastitog iskustva uvidio, kroz društvenu interakciju, da su se ljudi pogubili u potpunosti. Jedno govore, drugo misle, a treće rade.
Činjenica je također da su svi ljudi sa ovih prostora, manje-više istog mentaliteta i da sve što se radi, razmišlja, ima neke slične osnove, odnosno bazna konfiguracija im je slična, veoma slična. Ali, postoji jedan veliki problem, koji je najizraženiji u politici, da je ta sličnost zasnovana na interesu, odnosno interesi su im isti toliko, da su se svi akteri izjednačili. Karakterno i interesno.
Živimo u vremenima, na ovim našim prostorima, gdje je politika ušla u sve pore društva, više i od religije, kulture, tradicije, jednostavno se infiltrirala putem političkih bakterija, u sve nas i u sve oko nas. Pokušavajući da ostanem van ovakve nakaradne politike, koja ovu zemlju, ovaj grad, nezaustavljivo vodi u nepovratnu nizbrdicu, uvidio sam da ako niste u politici, bilo kao glasač, podanik, član stranke, neka funkcija u stranci, vijećnik, poslanik ili ministar, da ne pripadate ovom ovakvom društvu. Ovo je društvo koje je obolilo od neadekvatne demokracije, koju forsiraju multikarakterne osobe i koje imaju od ovakvog ustroja korist. Ako čovjek ima imalo zdravih, nezaraženih ćelija karaktera u sebi, bježat će od ovakve politike, u ovakvom društvu, jer je ovo propalo društvo u svakom smislu.
Baviti se novinarstvom u ovakvom društvu, može baš svako, jer se ovdje zna ko pije, a ko plaća, odnosno ko piše za koga, a ko to plaća. Ovo je nazovimo slobodno društvo, demokratsko i u njemu su na snazi ljudska prava, od kojih je jedno od najvažnijih, pravo izražavanja stavova, mišljenja, pravo glasa, ne samo za izbore i ljudsko pravo slobode u svakom zakonitom smislu. Ja ovim putem iskorištavam svoja prava i kao građanin ove države, ovog grada, mislim da po načelima demokracije, imam sasvim normalan status relevatne osobe, da izrazim svoje mišljenje, o čemu god želim. Biti relevantan, znači biti bitan, jezgrovit, značajan, a mislim da svaka osoba u demokraciji je baš takva, nebitno da li je inženjer ili fizički radnik, njegov glas je bitan i mi smo svi relevatni, za demokratsko društvo, za odabir predstavnika u vlasti. S obzirom da ja ne glasam ni za koga već dugi niz godina, iz razloga što niko nije uspio biti relevantan političar i korisno uzvratiti svojim glasačima, već su se svi okrenuli realizaciji vlastitih interesa i pored ovoga, ja mislim da sam relevantan građanin.
Relevantan sam jer imam stav, koji je formiran na praćenju rada raznoraznih političara na svim nivoima (bez opterečenja mog zdravlja), i za razliku od ljudi koji su relevantni glasači, ja kao relevantni apolitični subjekt ove države i grada, imam mišljenje sa strane, izvan djelokruga interesa političkih stranaka i njihovih glasača. Nepristrasno relevantno mišljenje o nekim stvarima, se naziva objektivnim, a suprotno objektivnom se naziva subjektivnim.
Svako za sebe misli da ima objektivno mišljenje, o bilo čemu, jer je subjektivno mišljenje emotivno i ono zamućuje razum do te mjere, da čovjek nije objektivan o poimanju nečega, subjektivnost ga poklopi i stvori pritisak, i onda kao odraz ovog unutarnjeg pritiska i konflikta, čovjek da bi izbjegao konflikt i kompleks, sudar sa samim sobom, subjektivno mišljenje gura pod objektivno i tako se bolje osjeća. Svi smo mi skloni tom korišćenju objektivnosti da se ublaži negativna subjektivnost ili što je najgore, da čovjek ode toliko daleko, da je već sebe ubijedio da je sve kod njega objektivno ispravno i da izgubi osjećaj sa umjerenom subjektivnošću. Tada čovjek postane agresivan u svojim stavovima i gdje god može zauzme katedru i drži govore, koji kada se malo bolje slušaju, ne liče ama baš ni na šta.
Biti relevantno objektivan u ovakvim vremenima, na prostoru gdje živimo, u perverznim nemoralnim političkim uslovima, u nezreloj demokraciji, u državi koja je ustrojena kao Frankeštajn, je jednostavno veoma teško. Da bi se bilo objektivno relevantan, prvo moramo potvrditi činjenicu da smo svi u demokratskom društvu relevantni, jer imamo pravo na to i jer dajemo glas za vlast, između ostalih građanskih relevantnosti. Time smo završili priču o tome da li je neko u ovoj državi i gradu više ili manje relevantan. Biti objektivan je već druga priča. Biti političar, a biti objektivan, to kod nas nema, definitivno. Ko god kaže da je objektivni političar, taj ili svoju stranku izdaje ili je izdao ili će je izdati. Objektivan može biti samo neko ko nema subjektivnog interesa od stranke ili bilo čega drugog. Ako je komentator fudbalske utakmice objektivan, on će se držati relevantnih činjenica na terenu i neće direktno ili indirektno navijati za neki tim i time zbuniti gledaoce ispred tv-a. Tako isto i političar, ako nije subjektivan prema stranci ili još bolje prema glasačima svojim, on ne može biti ni objektivan, jer će onda zbuniti svoje glasače i možda ih čak i izgubiti. Samo u politici je moguće da se subjektivnost miješa sa objektivnošću, jer političar mora biti ubijeđen u prave ciljeve i mogućnosti stranke i sebe u njoj, da bi bio objektivan prema glasačima, odnosno pošten prema njima.
To je ta varka politike, da se subjektivnost prezentira kao objektivnost, bez obzira na njenu relevantnost, odnosno realnu izvodivost. Evo nekoliko primjera. SDA subjektivno misli da se ovakvim načinom vladanja može postići neko održivo društvo, i to predstavljaju narodu kao objektivno, a realna, odnosno relevantna ocjena je da je to nemoguće, jer je isuviše subjektivno, i dolazi od već potvrđenih nesposobnih pohlepnih subjekata. SDP na drugoj strani pak, subjektivno misli da oni mogu napraviti državu za čovjeka i to predstavljaju narodu kao objektivno, a realno i relevantno, je da to nisu u stanju ni bili, niti mogu napraviti. Realnost je da je SDA kao lubenica, izvana je zelena kao „muslimanska“, a iznutra se koristi metodama crvenih komunista, dok je SDP izvana crven, komunistički (oni bi rekli socijalistički), a iznutra je zelen i to modificirano zelen, jer se šlepaju muslimansko bošnjačkom glasačkom tijelu, pa se moraju dodvoriti po tom pitanju. Modificirana lubenica SDP, crvena okolo, zelena iznutra. SDA je ruralni SDP, a SDP je urbani SDA.
Rambo Amadeus je opjevao jedan odnos, u kojem kaže da kurva ne radi ono zbog para, već zato što voli muža da vara. Ovdje se radi o nemoralnoj ženi, koja se kurva sa drugim, jer voli da vara, ima tu perverznu nemoralnu strast, koju želi da ostvari. Ima zatim ona izreka da je politika kurva. Nije to uopšte izreka, već je to istina. Politika je kurva, političari su kurve, ali to nisu ove nemoralne žene, to su nemoralni ljudi i gori su od profesionalnih prostitutki. Profesionalne prostitutke imaju svoju tarifu, ovisno o uslugama, i one zadovolje svoje mušterije, za određeni iznos u novcu. Ako ovo primjenimo na političare, oni za ogromne svote novca, ne pružaju nikakve usluge svojim mušterijama, odnosno svojim glasačima. Tako da su političari gori od nemoralnih žena i prostitutki zajedno.
Iz ovoga možemo izvesti jedan zaključak, političar se bavi politikom iz dva razloga, zbog para i zbog toga što voli naroda da vara. Na ovaj zaključak možemo dodati da kao prostitutke ne bi trajali ni jedan vikend, jer bi ih mušterije preskočile, zbog nikakve usluge. Ali naši političari su sretni koliko su nemoralni, što znači da su super sretni. Imaju za mušterije jedan naivni narod, koji na sva usta govori kako se nepotizam i korupcija moraju iskorijeniti, a velika većina u isto vrijeme preko nekog iz familije traži posao ili potkupljuje nekoga za neke usluge, koje su svugdje u svijetu normalne, i ne plaćaju se ispod ruke. Iz ovoga proizilazi još jedan zaključak, da nam je i narod licemjeran i da je nemoralan. Bez obzira na to što je pokraden, osiromašen, ubijan, ništa se nije na bolje promijenio. Političari ove države su sretniji od diktatora neke druge.
Svaki građanin i seljanin ove države, je relevantna jedinka, jer plaća porez, učestvuje u izborima kao glasač i niko se ne smije potcijeniti od nas zbog mnoštva ljudskih prava koje imamo u slobodnoj demokratskoj državi. Svako mišljenje koje nije proizvod smišljenih PR finti bilo koje stranke, je objektivno mišljenje i svaka jedinka, grupa, organizacija, agencija, koja je objektivna, je neprijatelj subjektivnim agresorima na objektivnost.
Objektivna je ona osoba koja nema oraha u džepovima, koja nije nikoga žednog preko vode prevela, koja ne smišlja folove kako da se vlast dobije preko glasova naroda, a da se ništa narodu od obećanja ne vrati, koja se ne fali parcijalnim ispunjavanjima fundamentalnih obaveza, koja nije licemjer, koja teži ka iskrenom jedinstvu i prosperitetu i koja nije politički angažovana u ovoj nakaradnoj državi.
To je moje objektivno relevantno mišljenje, koje je drugačije od mog subjektivnog. Subjektivno mislim da politiku kod nas treba ukinuti, političare iskorijeniti, a narod dobro moralno i kulturno nadograditi i opismeniti jednom za sva vremena.
Istina je jedna, samo je puno percepcija iste, koje su subjektivne. Istina je objektivna, ona je realna. Sve ostalo je laž, fatamorgana, politika…