Danas su predsjednički izbori u Turskoj. Sasvim sigurno i zaslužno pobjedit će će karizmatični i sposobni Tajib Erdogan. I naš Predsjedavajući predsjedništva Bakir Izetbegović se direktno uključio u izbornu kampanju javljanjem uživo na posljednji predizborni miting. Selamila su se braća i razmjenjivali uzajamne komplimente, goleme i krupne riječi. Ni suze se nisu štedjele, valjda radosnice.
“Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru“, kazao je Izetbegović, pozvavši više hiljada građana Konye na mitingu da podignu zastave za “svog predsjednika”. “On nosi našu zastavu, naš ponos, naš emanet, on nosi zastavu koju je nosio rahmetli Alija Izetbegović u krvavom bosanskom ratu. Tayyibe ponosni smo na tebe i svaka tvoja pobjeda je i naša pobjeda. Svaka tvoja pobjeda je pobjeda ljudi u Gazi, u Kairu, u Bosni i Hercegovini, diljem islamskog ummeta. Milijardu ljudi se moli za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh. Svi smo uz tebe“, kazao je vidno uzbuđeni Izetbegović.
I Milorad Dodik je nedavno sa manje zanosa i adrenalina davao podršku samo jednoj političkoj opciji u Srbiji.
Velike i obavezujuće riječi izgovorio je mlađi Izetbegović. Čak ga je u tom zanosu javljanja i mudri Tajib Erdogan podsjećao da je Bosna zemlja i Srba i Hrvata.
Takvo otvoreno i donekle vazalsko vezivanje sebe, kao i SDA za jednu političku opciju, nikada nije radio ni njegov otac Alija. Na početku rata, Alija izetbegović je sa velikim simpatijama gledao na Iran, i političkim i vojnim strukturama Iranci su bili predstavljeni kao rođena braća koja jedina iskreno brinu o muslimanima BiH. Ispravio je prvi predsjednik BiH svoju politiku, te oslanjajući se na američku i druge zapadne administracije, u zadnjem času okončao rat i istrebljenje muslimana. Takav zaokret nije bio nimalo simpatičan zvaničnom Iranu.
Alija Izetbegović je sasvim otvoreno govorio: „Da nam je Iran kojim slučajem i susjedna zemlja, a ne geografski daleki prijatelj, ništa nam ne bi mogao pomoći da okončamo rat i spasimo narod. Bosnu je spasila američka administracija i ponajviše Jevreji u njoj“, govorio je javno Izetbegović svojim saradnicima, ne krijući i svoje čuđenje i divljenje.
Vodeći tako mudru politiku između Istoka i Zapada, Alija Izetbegović je spasio Bosnu i Bošnjake.
Ovo što je uradio Bakir, nije ono što treba ovoj i ovakvoj BiH. Pobjedio bi Erdogan i bez Bakirove pomoći. Međutim, igrajući na sigurnog izbornog pobjednika u Turskoj, Izetbegović je cijelom bošnjačkom narodu, u liku Erdogana, (koji za njega čak nosi zastavu Alije Izetbegovića!?) pokušao promovirati kao jedinog političkog Patrona na Svijetu.
Upravo je to velika primjedba Izetbegovićevoj politici, način na koji on podržaje Erdogana.
Da li je (ili nije), razlog za ovakav njegov nastup, nedostatak kvalitetno izgrađenih (sa)veza na Zapadu i „hvatanje“ za Tursku kao jedinog (preostalog i tako) najvećeg saveznika Bosanskih muslimana, nije ni važno. Takva politika ne može dugoročno donijeti dobro ovoj zemlji.
Mudra politika isključuje sve emocije i cijena izgradnje bh. društva traži drugu politiku. I ako je sve ovo dio Bakirovog predizbornog folklora i dobijanje ličnih poena, u konačnici može ovoj zemlji nanijeti mnogo štete.
Turci su naši prijatelji i vole BiH. Ali, prije svega gledaju svoje interese, a kad su emocije u pitanju, oni to uspješno odvajaju od državnih interesa.
Samo kao jedan primjer je propast jedine nacionalne Aviokompanije Bh.Airlines. Nakon što su se Branković i Izetbegović prije nekoliko godina hvalili da su svojim prijateljskim vezama doveli investitore, danas svi šute na činjenicu da su Bh.Airlines uništili turski partneri i to kompanija koja je u vlasništvu Erdoganove države.
Štete koje su nanesene BiH tim ugovorom su milionske, isto kao i stotine miliona (kredita bh. građana) koje je zaradio na izgradnji autoputa Erdoganov lični prijatelj Mehmed Cengiz.
Samo iz ta dva posla, Turci su zaradili u BiH dvostruko više nego sva humanitarna pomoć koju je dodijelila turska humanitarna organizacija TIKA u BiH.
Da se ne lažemo, poslovi sa velikom i moćnom Erdoganovom Turskom su se trebali mjeriti u milijardama, a ne u 100 miliona kredita za povratnike o kojima slušamo iz dana u dan, zaboravljajući ili bolje reći krijući, da smo višestruko stotina miliona dobili iz banaka evropskih zemalja.
Na promociji knjige ”Recep Tayyip Erdogan-Rađanje lidera” u Visokom, jedan od ponesenih učesnika je rekao da “danas ne bi imali Srebrenicu, Tomašicu, Omarsku, Ahmiće i krvavu Drinu, Tayyip Erdogan bi zasigurno digao glas i stao u odbranu bosanskog naroda”.
Digao je glas turski premijer. Gaza, Egipat i Bosna su bile omiljene teme turskog premijera tokom cijele kampanje. Nije štedio riječi da osudi fašističku politiku Izraela. Pomogao bi Erdogan i Gazi da može, ali ne može ništa uraditi osim slati humanitarnu pomoć. Pragmatična Turska čak nije prekinula sa Izraelom niti ekonomsku, niti vojnu, čak ni turističku saradnju, isto kao što to nije uradila ni Demirelova Turska sa Jugoslavijom tokom cijele agresije na BiH.
To i jeste razlog i pravi primjer zašto je Turska velesila, znala je odvojili emocije od interesa.
To moraju konačno naučiti svi oni koji pretenduju da vode jedan narod i državu. Pogotovo jedan mali narod.
(S.N)
Vijesti.ba/Visoko.co.ba