Neki dani me i danas sjete na moje djetinjstvo. Sjete me na dane kad’ mi je očeva i majčina ljubav bila dovoljna za sreću, kad’ mi je novac predstavljao samo jedan obićan papir. Kad’ mi je za onaj iskren dječiji osmijeh bio dovoljan mamin poljubac pred spavanje. A gdje je sad’ taj osmijeh? Gdje je nestao? Da li se izgubio u godinama koje su iza mene? Ili… se jednostavno odrastanjem pretvorio u jedan grč, u naviku.
Dok sam bila mala mnogo sam se bojala mraka, i danas kad’ se nađem u istoj situaciji pomalo me strah te bih se tad’ najradije ušukala kod mame, znajući da sam tu najsigurnija.
Tad’ sam vjerovala da postoji šarena laža, da postoji Djeda Mraz, a ustvari saznanje da on uopše ne postoji bilo je ujedno i moje prvo razočarenje u životu. U djetinjstvu sam mislila kako će mi život biti kao u bajci, baš kao u onoj što mi je mama čitala pred spavanje, da ću imati svog princa, sluge i živjet u nekom’ svom svijetu.
Ali… odrastanjem shvatila sam da je život sve, samo ne bajka.