Uživam dok pisem. Sve svoje probleme, sve što me boli mogu da prenesem na taj mali komadić papira. Naravno, volim da pišem i ono što čime ni sretnom. Svaki svoj najljepši trenutak napisala bi na mali bijeli papir koji bi poslije sakrla u jednu kutiju.
Kada sam tužna, otvorim svoju kutiju kojoj sam dala naziv ‘ Kutija sjećanja ‘ i Čitajući olakšam sve svoje probleme.
Shvatila sam da pričajući svojim prijateljima sve ono što me boli, nije ispravno. Prije ili poslije priča se proširi.
Moja kutija nije znala da priča, nikada me nije izdala, istina nije mi ni davala savjete kao prijatelji, ali na neki način bude mi isto kao i da sam nekome pričala. Svaki put kada bi je otvorila u nju bi ostavila jednu uspomenu, jednu bol ili sreću. U toj kutiji nalaze se moji prvi crteži, slike sa najdražim osobama sa natpisom iza slike. Danima bi mogla da gledam slike osoba koje nisu tu, koje su preselile na drugi svijet ili su daleko. U mojoj kutiji nalazi se mnogo malih bijelih papirića koji kriju mnogo toga.
Prvi papirić na koji sam pisala posvećen je mom bratu. Nisam mogla majci da postavim to pitanje pa sam na papirić napisala: ‘Mama, zašto je brat takav, zašto se razlikuje?’ Naravno odgovor nisam dobila zato što sam jedina ja imala pristup toj kutiji.
Kada god bi mi se desilo nešto sa bratom uvijek bi to napisala.
U mojoj kutiji i dalje se nalaze papirići na kojima piše: ‘Danas smo se igrali na snijegu, najviše se nasmijao kada sam ja pala’, ‘danas sam ga učila kako da me poljubi u obraz’, ‘njegov prvi poljubac’.. Svaki papirić ima trag jedne suze. Rastužim se svaki put kada to čitam.
Voljela bi da i moj brat može to da pročita, voljela bi da zajedno možemo da se smijemo i prisjećamo djetinjstva. Do tad mi ostaje moja kutija sjećanja i nada da će ozdraviti.