Olovka. Ta prokleta mala sklapalica riječi. Ispisat će svaku moju misao, jedina će uspjeti dušu mi otvoriti. Opet mi je pala u ruke. Vrijeme je da se nešto i napiše. Noć je tmurna, hladna. Još jedan dodatak koji će joj olakšati. Otvaram prozor i palim cigaretu. Mrzim cigarete i inače ne pušim, ali ova noć nije obična noć, nekada jednostavno moraš zapaliti. Pade suza, prva suza… Težine poput olova, vrijednosti poput dijamanta. Snježne pahulje mi padaju na lice i tope se na crvenim obrazima. A zvijezde, skoro da ih i nema. I misao… Samo ta jedna misao. Gdje je on sada? Ta misao je začinila sve..
Dobitna kombinacija.
Svi žele da im pričam o nama, da pišem o nama. Ali ne shvataju da ne mogu. Ja ne poznajem riječi da opišem ono što imamo, i ne poznajem dovoljan fond rijeci da kazem sta si mi.
Da li smo mi najljepsa ili najtuznija priča ovoga grada? I tako milion pitanja se vrti u glavi.. A dim za dimom vučem. Ti i ja. Nebo i zemlja. Vatra i voda. Toliko različiti, a toliko jednaki. Odlučili smo nastaviti dalje, jedno bez drugog, razlike su ipak prelile času. Danas je prvi dan kako znam da te nema. Ali ti si ipak tu. Nigdje otišao nisi, samo što više ne koračamo isti putem, naši putevi su se razišli. I šta da im kažem, mili moj? Kako da im kažem da se bojim svakog sljedećeg jutra jer ne znam koračati bez tebe? Kako ljudima pojasniti povezanost između vode i cvijeta. Cvijeće traži posebnu pažnju. Ako hoće da opstane i da cvjeta, samo mu voda moze pomoći. Kiše, pa i sam čovjek zaljeva cvijet, da bi bio što ljepši, bolji. Da bi uopće opstao.
Svi smo mi cvjetovi, ali i nečija voda. Ti si bio moja voda. Bez tebe ja ne funkcionišem.
Evo i cigareta mi se ugasi pri toj pomisli. Pahulje prestadoše padati, samo vjetar prazni ostade…
I olovka, ona me nikada neće izdati. Uvijek ću pisati. O njemu. Momku kojeg je vrijedilo voljeti. I kojem ovo posvećujem na kraju. Momku kojeg ću sakriti duboko u srce, kao najveću tajnu mog života.