Postaje pomalo gadljivo baviti se radom javnog sektora u ovoj nesretnoj zemlji. Treba imati želudac za to, da gledaš ogavne nusprodukte „taze“ gospode, koji vjerovatno ni sami ne znaju kako su doživjeli tu transformaciju iz opanaka u cipele. Nije tu ni blizu kraj, u kombinaciji sa uvjerenjem o auri nedodirljivosti i apsolutnog znanja i bezgrešnosti, za koje smatraju da u potpunosti posjeduju, dobijamo rezultat koji u jednom djelu može objasniti moralni sunovrat i atrofiju obraza, časti, dostojansta, odgovornosti…. Može se ovo nabrajati u nedogled i nad ovim lamentirati godinama ali nažalost, vremena za to nema, odnosno, sve ga je manje. Voda polako raste i možda nije još počela ulaziti u usta, ali je tu negdje oko brade.
Prosječno inteligentnom i moralnom čovjeku nikada neće biti jasno kako je moguće do podne biti dr.Jackyl, a iza podne Mr.Hide. Kod ovih likova iz filma to se barem dešava pod uticajem više sile i nesvjesno. Kod naših javnih službenika to se dešava dobrovoljno, čak šta više, to postaje poželjan obrazac ponašanja. Do podne su uzorni građani, čestiti i pošteni ljudi, moralne vertikale, produktivni članovi društva, a iza podne postaju odani vojnici partije kako je to utjelovio Mustafa Nadarević u filmu „Otac na službenom putu“ ili osobe profila lika „Tom Hagen“ iz kultnog filma „Kum“. Nije im bitno šta je istina, šta je pravedno, ne štite javni interes, samo ih zanima da se što više dodvore, da ne upotrijebimo neke eksplicitnije aluzije, svojim mentorima drhteći da slučajno nisu, u napadu inteligencije, učinili nešto što se možda neće blagonaklono gledat iz kruga „stranka i predsjednik te prate, imaju velike planove za tebe!“.
Kako drugačije objasniti situaciju u visočkim javnim preduzečima i ustanovama, jer ne postoji niti jedna koja posluje pozitivno i transparentno, ne postoji ni jedna u kojoj nisu dominantni „uhljebi“, ne postoji nijedna uz koju se ne veže niz afera sa elementima teških krivičnih dijela i zloupotreba, pa i ovaj nesretni visočki muzej.
Čak i vrapci na granama znaju da se tamo, u periodu „zlatnih“ godina muzeja, a to je skoro trideset posljednjih godna, svašta dešavalo. O tome se priča u Visokom. Ono što zabrinjava jeste činjenica da se niko ne usuđuje poduzeti bilo šta po tom pitanju. Svi sve znaju, a niko nište ne smije! Što! Hajd znaj! Možda to u prevodu znači da je visoko grad „p*****“ ili „p****“, nek lektori i profesori književnosti ne zamjere.
Možda da neko od pametnih i knjiških ljudi ovu situaciju, gdje niko u jednom gradu ne reaguje na ozbiljne indicije o počinjenom kriminalu, indicije da neko trpi torturu i mobing zbog toga što hoće da radi ispravno, napravi jednu iscrpnu filozofsku i psihiološku, da ne kažemo psihijatrijsku analizu i kaže nam, gdje smo, ima li za nas nade? Po svemu sudeći nema ili što bi danas u aktuelnom trenutku i općem raspoloženju, u Visokom rekli „pognutu glavu sablja ne sijeće“ ili u kombinaciji sa ekonomskom logikom „bolje tanju pit, rahat bit“. Zatim se nadat se da mi nećemo doći na red. E, tu se grdno varamo, matematika je egzaktna nauka, s vremenom je sve veća vjerovatnoća da ćemo mi biti sljedeći. Dok se nešto u glavama ljudi ne promjeni, situacija u kojoj će ljudi raditi ispravno će biti u procentu statističke greške, pametni i kompetentni će biti izopčeni, a šljam ološ i fukara će biti naše perjanice.
Neka, možda to na kraju i zaslužujemo!