Nekako je običaj ili nepisano pravilo da se u ovakvim tekstovima prisjećamo ljudi koji su obilježili Visoko u jednom periodu i više nažalost nisu među živima. Ovoga puta priča je drugačija, jer se priča tiče osobe koja je, hvala Bogu, još sa nama i koja se odupire vremenu i svemu onome što ono nosi.
Ovo je kratka, ali nadam se, topla ljudska priča o Milici Augustinović, koju smo svi znali zvati teta Mima i koja će mnogim Visočanima i Visočankama ostati ubilježena kao osoba koja im je u jednom dijelu života bila na određeni način učiteljica. Ovdje ne mislim na učiteljicu po stručnoj spremi ili zanimanju, nego osobi koja je veći dio svog života prenosila razna znanja na mlađe (a nerijetko i one malo starije) naraštaje, edukujući ih na raznim poljima te na taj način pomažući da spremno dočekaju životne izazove.
Teta Mima je bila glavna (patronažna) sestra u savjetovalištu za tek rođene bebe u Visokom, odakle je penzionisana sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka. Nisam siguran, ali čuo sam da je rođena 1925. godine (izvinjavam se ako griješim), što znači da ulazi ako Bog da u desetu deceniju svog života. Mnogi su zadnjih nekoliko godina mislili da je teta Mima u nekom domu i da više ne živi u Visokom, no ona je i dalje u svom stanu na adresi Hadžijina Voda 22 te i dalje, uprkos manjim zdravstvenim problemima sa kičmom, radi i pomaže svim zainteresovanim.
Prosto nevjerovatno zvuči da i dalje drži časove engleskog (a kako sam čuo i njemačkog) jezika i da je njena volja i snaga jača od bilo kojih problema i nedaća.
Kažu da ima sjajno pamćenje, da je inteligencija i dalje na visokom nivou, a želja da pomogne mladim ljudima, posebno djeci, nepresušna je. Nažalost, u svom životu se nije udavala, pa je možda to na određeni način pojačalo njenu želju da bude često sa djecom, da ih uči, da se druži sa njima i tako na jedan indirektan način bude sretna sa svojim životom znajući da je odgojila brojne generacije. A siguran sam da je sretna, jer upravo toliko spominjana volja i predanost u radu sa djecom su dokaz da sve to radi iz ljubavi i iz želje da svoje ogromno znanje prenese na buduća pokoljenja ovog grada.
Sjećam je jako dobro kada je navratila do nas prije par godina, sa kolikom srećom i sjajem u očima se sjećala trenutaka provedenih sa nama, a posebno kada sam joj spomenuo da se i danas sjećam recimo mini table na kojoj smo učili pisati i sabirati ili npr. slike Maskima Gorkog (koji je sa svojom facom za nas djecu bio neki opasan lik), kao i tadašnjih fla-vor-aid sokova sa kojim nas je znala počastiti.
Ono što je mene posebno fasciniralo prilikom njene tadašnje posjete jeste činjenica da je i dalje perfektno govorila strane jezike, posebno engleski sa onim tipičnim britanskim naglaskom te da se u njoj i dalje primjetila želja da to svoje znanje prenese na sve zainteresovane. Mi koji smo u to doba živjeli u njenom komšiliku sjećamo se i njenog legendarnog fiće, koji je za nas djecu bio pojam, kao i njenih obećanja da će nas voditi u posjetu Travniku, kako bismo upoznali vezirski grad. Često nam je dala i da sjedimo u fići ispred zgrade, što je za nas bio događaj dana.
Zaista, odlika jedne osobe ogleda se u dubini i čistoći njene duše, u onome kako se ona ophodi prema drugima i koliko je ustvari ta osoba čovjek. A teta Mima je u svakom pogledu bila i ostala ČOVJEK. Nakon što sam postavio njenu fotografiju na facebook stranicu, tek sam onda mogao primjetiti koliko je ljudi ona “zadužila” u ovom gradu i koliko se ljudi sjeća nje.
Ljudi se sjećaju njenih kurseva, njenih predavanja, druženja, njene topline sa kojom je to znanje nesebično prenosila na sve oko sebe. Ljudi joj se zahvaljuju što je učila njihovu djecu, što joj nikada nije bilo teško odvojiti vrijeme za njih, a to je sve ono što je upravo čini plemenitom osobom, što itekako moramo cijeniti i nikada zaboraviti.
No čini se ponekad da su osobe poput Milice Augustinović ili tete Mime ipak zaboravljene od većine nas, namjerno ili ne, ali kako život ide, tako idu i druge obaveze, pa neke stvari jednostavno stavimo u drugi plan. Ali kao što kaže moja prijateljica Amela, neke stvari možemo ispraviti i za neke stvari nikad nije kasno.
Pa evo nam svima prilike, stiže 8. mart, Dan žena, i možda je to prilika da se na neki način prisjetimo tete Mime (kao i ostalih pripadnica ljepšeg spola) i dokažemo joj da nije sama, da nije zaboravljena i da cijenimo sve ono što je za nas uradila. Ako ovaj tekst može biti makar dio mog poklona za taj dan, rado ga posvećujem tome.
Neven Krajišnik/Visoko.co.ba