Mnogo podataka se može naći ako prekopavamo staru dokumentaciju. Pisano je o komunalnim dešavanjima u Visokom od 1878. do 1918. godine prema zabilješkama stanovnika Visokog skupljenim na jedno mjesto i ostavljenim kao sjećanje na življenje sa događajima ili predanje slušano od prijatelja i roditelja. Katkad se nađu podaci koji mogu u mnogome pojasniti vrijeme i dešavanje koje danas za nas predstavlja daleku prošlost o kojoj mnogi i ne misle. Nije na odmet stoga nešto pročitati i ispričati kao našu prošlost u okviru sadašnjosti s pogledom u budućnost, te usput napomenuti da su naši preci bili isto toliko razboriti i pametni kao što mi mislimo za sebe.
Razum, kultura, inventivnost i dosta drugog nisu sadašnjost nego dar prošlosti koju samo nadograđujemo.
Kraj 19. i početak 20. vijeka i u našim krajevima je donio dosta novina, lakšeg života o kojem smo samo slušali od trgovaca koji su navraćali u Visoko.
Vlasti 1896. narediše da stanovništvo krene na prostor iznad Klise na Visočici obavljati neke građevinske radove i saditi borove sadnice i ništa više nije zapisano.
Zašto tako visoko, kakve radove i što saditi borove? Puno pitanja.
Stari dunđer majstor, Mehaga Pušćul s Perutca, rođen 1901. godine ostavi priču koja nam sigurno može nešto razbistriti ako ne i razjasniti. Ostalo je zapisano da se nije moglo odlaziti u područje iznad Misira, kako su nekad zvali to područje, a nisu dali ni „đandari“. Njemu su pričali da se nešto radilo što radoznali, a posebno djeca nisu smjela obilaziti i smetati. Inače, starosjedioci nisu voljeli Austro-Ugare i sve novine koje su oni radili smatrali su „šejtanskom“ rabotom. Govorilo se da će dovesti vodu, a što će je dovoditi kad svi imaju vodu dovedenu kanalom ili pečenim zemljanim cijevima iz Liješeve? „Pa šta ima veze ako se zamuti kad pada kiša?“, govorili su.
Oni dolje u gradu Visokom imali su bunare, a jedina česma bijaše Mušanova dovedena „ozgora“ niz sokak Perutački koji se tako i danas zove.
Na Klisi se nalaze dva rezervoara za vodu, jedan iz austrijskih, a drugi iz „naših“ dana. Danas nijedan nisu uključeni u sistem vodovoda, ali ih niko ne dira niti uništava. Zlu ne trebalo. Ipak malo curne do pojedinih kuća.
Snimak koji pokazuje područje gdje su nekad rađeni veliki radovi i sa kojeg je Austro-Ugarska skupila vode, uvela ih u rezervoar i pustila „strmu“ do u Visoko.
Vodozahvat i približna putanja cjevovoda do rezervoara, do korita perutac , onda niz ulicu do ceste preka Kiseljaku i onda ka čaršiji..
Mikrolokacija vodozahvata.
Nekadašnji vodozahvat se nalazi upravo na području gdje su započela istraživanja.
Pastelno plava elipsa označava prostor gdje su nađeni blokovi šljunkovitog prirodnog konglomerata. Područje žutog pravougaonika označava izlomljeni materijal koji ima oblik konglomerata sa oblicima nedovoljno utonulim u masu materijala, dok plavi pravougaonik označava strmu stranu koja je djelomično pokrivena pješčarom ispod koje se nalazi sačuvani prirodni šljunčani konglomerat.
Posebno je interesantan isprevrtani i izlomljeni materijal koji liči na konglomerat i koji je rasut duž padine. Dosta fragmenata materijala je zatrpano humusom prilikom iskopavanja, s tim da je isto tako dosta materijala odneseno i ugrađeno u temelje kuća padinskih dijelova Perutca. Postoje usmene izjave stanovništva o tome da su se veći komadi minirali, a manji spuštali do mjesta gradnje pa ih treba uzeti kao potpuno istinite.
Samo područje uokvireno crvenom linijom predstavlja potpuno deformisano područje sa puno vododerina koje su izbrzdale površinu na kome danas gotovo da i nema borova jer su deformacijom terena oboreni, a djelomično posječeni tokom istraživanja, kao i materijala koji je potpuno nestao.
Pretpostavka da se radi o kombinaciji prirodnog materijala, šljunčanog konglomerata i dodatog sloja materijala sa isturenim oblacima.
Snimak materijala koji pokazuje osobitosti konglomerata, ali nije, jer se vidi da su oblaci, obluci, ostavljeni isplivani u materijalu koji podsjeća na beton za fugovanje.
Materijal je dosta ispitivan i postavljena pretpostavka da se radi o vezivu, umjetnom cementu koji je stvarao beton velike čvstoće sa šljunkom različite granulacije. Radovi gospode Bešlagića i dr. Pašića ukazali su na to da se može pretpostaviti postojanje betonskih struktura. Nijedan nije ulazio u dubinu slojojeva materijala.
Očito je nešto drugo. Austrijanci su u potpunosti osigurali vodozahvat i napravili sabirnik voda. Imali su dosta prirodnog materijala koji su samo povezivali betonom, tako da se stiče pogrešan utisak postojanja vještačke formacije.
Preostali dijelovi nekada monolitne strukture vještačkog, austrijskog betona, koji je nabran, izlomljen je i gotovo nestao kao svjedok velikih zahvata na zaštiti vodozahvata.
Interesantan oblik površine sa isturenim oblacima govori o značajnom poznavanju stvaranja vjestačkih površina trenja koje su sprječavale klizanje materijala, humusa, organske materije i materijala koji jer dolazio s klizištima s visinskih dijelova Visočice.
Snimak prikazuje kaldrmisanu ulicu koja je rađena istim sistemom kao i zaštita vodozahvata, betonska podloga i oblaci koji strše iz mase podloge. A, onda Mehaga nastavlja priču i kaže da su „prah“nosili kućama i pokušali raditi temelje.Vlažni podrumi su pokvarili „prah“ i ništa se od njega nije moglo.
Mehaga se rodi 1901.g., a Visoko dobi vodu iz „češme“ iste godine.
Sretna ga mati rodi, govorili su, a on stalno ponavljao. Vjerovatno bi sretan u životu, al’ ne pusti mistriju i hoblu iz ruke sve do smrti. Njegova Mina, rođena Kalotić, poživi još koju godinu. Djece nisu imali, al’ osta njegova priča, kuća i izbjeglice iz proteklog rata u njoj.
Ko vjeruje u priču, poštuje, ko ne vjeruje ne razumije šta znači ostaviti sreću nekom drugom iza sebe kao istinu.
