Kako će izgledati historija BiH prvih deceniju i po nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma? Za političku historiju svakako će biti relevatni izvori koje su sami političari i političke stranke ostavili svojim djelovanjem u parlamentima, vladama i drugim tijelima. Ekonomska historija će se vjerovatno baviti fenomenom dugotrajne “tranzicije i privatizacije”, tačnije prelaska sa državne na tržišnu ekonomiju, što je bio proces koji je omogućio pljačkanja bez presedana. Jedan od elemenata koji će sigurno dominirati društvenom historijom bit će nezabilježeni nivo nasilja, posebno među mladima. Nasilje bez značajnijeg povoda, bez ikakvog logičnog smisla koje je već odnijelo desetine mladih života.
Imena Denisa Mrnjavca i Amara Mistrića već su postala simbol suludog nasilja, a od prošle sedmice, od nereda pred neodigranu fudbalsku utakmicu Široki Brijeg-Sarajevo, pridružio im se još jedan sarajevski mladić, Vedran Puljić. Tako je fudbal u BiH za manje od sedam dana doživio dvije krajnosti. Najprije prvo ubistvo jednog fudbalskog navijača od osnivanja zajedničke Premier lige, a samo šest dana kasnije zemlja se našla u deliriju oduševljenja nakon što je fudbalska reprezentacija po prvi put izborila baraž za plasman na Svjetsko prvenstvo. Ono što će smrt nesretnog Vedrana razlikovati od slučajeva Mrnjavca ili Mistrića je visoka politizacija događaja u Širokom Brijegu i rasplamsavanje nacionalnih tenzija, ovaj put između Bošnjaka i Hrvata. Sve će to zadugo omesti svaki pokušaj da se ustanovi nepristrasan sud o neredima u kojima je jedan mladi život zauvijek izgubljen.
Nasilje se u BiH već poodavno prelilo među fudbalske navijače i već je bilo dosta situacija u kojima je neko mogao smrtno nastradati, jednako u međunacionalnim kao i u jednonacionalnim tučnjavama i obračunima. Hiljade knjiga i stručnih radova napisano je širom svijeta na temu fudbala i nasilja. Mnoge države donijele su i veoma stroge zakone protiv nasilja na fudbalskim utakmicama, ali ovaj problem opet izgleda nerješiv. Fudbal je svakako daleko najpopularniji sport na planeti, koji već više od stotinu godina privlači mase gledalaca, dok je strast koja se javlja u i oko fudbalskih stadiona često proizvodila nasilje u kojem su znale stradati desetine, pa i stotine ljudi. Čak je i jedan rat imao za povod fudbalsku utakmicu (El Salvador i Honduras). Stvari su postajale posebno opasne ako bi fudbalski rivali reprezentirali rivalske nacije, države, gradove ili socijalne slojeve.
Drugim riječima, fudbal se prečesto znao pretvoriti u nastavak rata drugim sredstvima. Masovno okupljanje navijača bila je prilika da se i u totalitarnim režimima izraze parole koje se nisu smjele govoriti nigdje drugdje. Već sam pisao na ovom blogu o historiji Fudbalskog kluba Barcelona i njegovom značenju kao simbola borbe katalonskog naroda protiv centralizma i nasilne asimilacije koju je provodio režim diktatora Francisca Franca. Zato su Barcini mečevi protiv madridskog Reala, simbola moći Francovog režima, bili mnogo više od borbe za prvenstvene bodove. Već spomenuti rat između El Salvadora i Hondurasa 1969. godine imao je za povod događaje koji su pratili kvalifikacijske susrete ovih reprezentacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo 1970. godine u Meksiku. Pravi problemi su se krili u položaju velikog broja izbjeglica iz El Salvadora u Hondurasu. El Salvador je zemlja koja je po površini pet puta manja od Hondurasa, ali je u godinama pred izbijanje rata imala čak dvostruko više stanovnika i stotine hiljada građana El Salvadora živjelo u Hondurasu. Fudbalske utakmice su raspalile strasti do usijanja, ali na kraju nijedna strana nije dobila odlučujuću bitku, a problemi stvoreni “Fudbalskim ratom” (poznatim i kao “Stosatni rat”) rješavani su decenijama. Neko će reći da su događaji u Širokom Brijegu prvenstveno rezultat huliganizma, a ne nacionalizma ili politike.
Nedavna historija, međutim, pokazuje nam da upravo kombinacija huliganstva i nacionalizma može biti smrtonosna. Neću sada pričati o događajima koji su pratili raspad bivše Jugoslavije, koji su većini čitalaca sigurno dobro poznati. Uzmimo za primjer slučaj iz zemlje koja nema spomena vrijednu fudbalsku tradiciju, Siriju, ali zemlju u kojoj decenijama tinjaju etničke napetosti. U sirijskom gradu Qamishli su 12. marta 2004. izbili neredi na jednoj fudbalskoj utakmici. Sukobili su se arapski i kurdski navijači. Bilans je bio stravičan – 25 ljudi je ubijeno, a stotine su povrijeđene. Ostaje na kraju da se zapitamo da li će smrt Vedrana Puljića poslužiti barem toliko da naša mladost više ne gine na fudbalskim stadionima ili ćemo pustiti da se stvari otmu svakoj kontroli. Historija nam daje previše primjera kako “fudbalski ratovi” mogu biti tragični. [+]
