|
U ovakvom kontekstu dešava se film Belvedere, čiji se naziv, s obzirom na tematiku filma, doima ciničnim i apsurdnim. Film je, naime, sniman u stvarnom izbjegličkom naselju iznad Goražda sa kojeg se pruža pejzažni vidik na grad, pa su ga “stranci” koji su gradili naselje nazvali – Belvedere. Ovo je prvi veliki intervju koji je redatelj i scenarista filma Ahmed Imamović dao nekom mediju po završetku Belvederea, a razgovor je vođen 19. novembra 2010, nakon novinarske projekcije filma. Gospodine Imamoviću, kako ste vi osobno doživjeli tragediju u Srebrenici? Pošto sam i sam živio u užasu opsade Sarajeva, vjerovatno iz one vizure ‘95 u onom momentu nisam shvatio kolika je to tragedija. Mislim da je svakim danom od tada rasla moja svijest o tome koliko je to strašna i velika tragedija. Ja moram otići u digresiju i reći da živimo u amneziji. U ratu smo imali neke želje o kojima smo sanjali, npr. da izađemo u dvorište ispred kuće i pijemo kafu, a da pri tome znamo da nećemo biti ubijeni od snajpera ili granate. Onda je završio rat i mi smo krenuli u neke nove trke. I počeli smo da zaboravljamo. Ono što se desilo u Srebrenici ne smije se ni na koji način zaboraviti i ignorisati. Ali i ja moram iskreno reći da godinama nisam razmišljao o tome. A onda dobio sjajnu monografiju Tarika Samaraha sa njegovim fotografijama iz Srebrenice. Osim što su bolne, teške, one su sjajno umjetničko djelo jednog fotografa. Godinama sam se vraćao na te fotografije, promatrao ih i uvijek tražio neku priču koja se nalazi iza njih. Fotografije Tarika Samaraha su jedan od tri elementa iz kojih je nastajao ovaj film. Drugi element je poezija Abdulaha Sidrana, koji je u toku rata bio moj profesor scenarija. Mi i ne znamo kakvog pjesnika imamo, a tu svijest o njegovoj poeziji nosim dvadeset godina. Sve do prošle godine, kada sam sjedio kući, gledao televiziju i vidio da je oslobođena Biljana Plavšić. Kako je to nevjerovatno – neko ko je jučer priznao svoju krivicu sad je negira i leti avionom kojeg plaćamo i mi kroz poreze, a i one žene i majke koje su ostale bez svoje djece. U nekom trenutku sam sjeo i napisao kratki sinopsis, siže neke priče koja je bila protkana poezijom Abdulaha Sidrana. Iskoristivši blagodeti kompjutera, u to sam mogao umetnuti nekoliko fotografija Tarika Samaraha. Onda sam se konsultovao sa dvojicom ljudi i od njih sam dobio amin. Tada još nisam imao artikulisanu misao niti svijest šta ja to želim od toga da napravim. Znate čega me u startu bilo strah – moje sopstvene implozije, ne više kao autora nego kao čovjeka, da neću imati snage da dovedem do kraja. Tu je bio Samir Smajić, producent mog prvog filma Go West (koji je bio dovoljno hrabar da uđe u to) i koji mi je par sati nakon što je vidio taj sinopsis rekao – radit ćemo mi taj film. Naša je ideja bila da film bude prikazan 11. jula ove godine, za petnaestogodišnjicu pada Srebrenice, no do tada nismo uspjeli da ga završimo. Možda je to i dobro, jer se bojim da bi dostojanstvo dženaze, najuzvišenijeg rituala u Islamu, u vrijeme predizborne kampanje moglo postati pamflet. Članice pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa u vašem filmu igraju epizodne uloge ili su statistkinje. Kako ste se odlučili na to? Nedavno sam pročitao knjigu dr. Enesa Karića Pjesme divljih ptica. On govori o sedam stepenica, sedam poglavlja tuge i žalost, prvi krug kad zađe sunce pa čovjek zna da se taj dan neće vratiti, preko behara kojeg vjetar nosi po cesti… a sedma je to osjećanje tuge koje se budi kroz miris svježe zatrpanog mezara… Par puta sam išao na dženaze u Srebrenicu. Ove godine je bilo osamsto mezara zatrpanih u isto vrijeme – to je ogromna količina tuge. Svako treba otići da to vidi i da shvati. Bojim se da olako prolazimo pored tih majki. Kada svakog jedanaestog izađu da prosvjeduju, to postaje kao neki ritam voza, navikavamo se na to. Kažemo – jedanaesti je one će izaći, a mi ćemo proći nekim drugim putem svojim poslovima. Ono što je najljepše moje iskustvo u radu na ovom filmu jeste što sam upoznao te majke. Ono što sa sigurnošću mogu reći je da su mene naučile strpljenju i da su me oplemenile, načinile boljim čovjekom. Iz kog razloga to govorim? Poslije kompletne tragedije i svih ovih poniženja, petnaest godina čekanja i života u nezanju da li će za svog života pronaći kosti svojih najmilijih da ih pokopaju, one i dalje nemaju mržnju. One nemaju mržnju! Ako neko zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, onda neka to bude kolektivni prijedlog ispred Bosne i Hercegovine – da se svim tim ženama i majkama iz Srebrenice dodijeli Nobelova nagrada za mir. Kako je bilo surađivati s njima na filmu. One te uloge koje ste im dali nisu glumile, one ih svakodnevno proživljavaju? Nevjerovatna je energija i nevjerovatna njihova volja bilo da uradimo to. One su u startu stale uz projekat, na kraju krajeva, ovo je i njihov film. Jesu li znale scenarij? Jesu, naravno, jer ni u jednom trenutku se ja kao autor ne bih upustio u stvaranje bilo kakve krive predodžbe koja bi se mogla reflektovati na stav o tim ženama. One su vrlo analitički prošle kroz sve to i o svemu smo razgovarali. Puno je bilo savjeta, jer ja nemam ta iskustva, ja sam ih crpio iz razgovora s njima… Vratimo se na fotografiju Tarika Samaraha na koju se i vi referirate u filmu – to je lutka presječene glave. Priče je istinita , ispričajte nam je. Kako to ovdje ide, nažalost, to birokratsko ponižavanje žrtve… Npr. nađe se grobnica u RS-u pa se dojavi ovim međunarodnim organizacijama, oni onda javljaju policiji entiteta, onda se postavljaju trake, tako da tek sutra ili prekosutra dolazi komisija koja to otkopava. Obično tu dođu žene i majke. Tarik mi je ispričao da je, kada su došli, unutar trake ležala lutka presječene glave. Policija tog entiteta je tvrdila da je tu lutku usljed kiša i erozije zemlja izbacila na površinu. Ja sam pokušao napraviti citat te situacije. Mislim da je sjajna konstatacija Amora Mašovića, koja je scenaristički izgrađena uz njegove naputke “Čudna li je ova naša zemlja kad umjesto kostiju izbacije lutke na svoje tlo.“ Još jedna referenca na stvarni život i tragediju data je kroz lik kojeg tumači Nermin Tulić. Ovaj je glumac tokom ratnog granatiranja Sarajeva ostao bez obje noge – koliko je ta činjenica utjecala na oblikovanje lika? Treći element koji čini ovaj film jesu naša iskustva i historija koju mi ovdje živimo i proživaljavamo. S Nerminom Tulićem se poznajem godinama, mi smo surađivali na prošlom filmu i on je moj prijatelj. Naravno da svi naši razgovori mogu rezultirati nečim što je ugrađeno u film koji pravim. Bilo je tu i dokumenata, naročito u jednoj sceni citata, kada mu kaže Ruvejda „Kad ti je Allah dragi toliko uzeo, mora da ti je nešto dao na drugoj strani samo je u tebi da to pronađeš“. Nermin Tulić je jedan sjajan čovjek i veliki umjetnik. Niko od nas ne može pobijediti smrt, ali on ju je odgodio i živi punim plućima sa svojom divnom porodicom. Nedmin Tulić je onaj pravi pozitivni duh čovjeka iz BiH. Volim ga i kao čovjeka i kao glumca. To je Bosna, Bosna je osakaćena. Oni su radili vrlo perfidne stvari, ta planirana silovanja, ta rušenja džamija iz temelja. Vi kad iščupate džamiju i odnesete bagerima temelje, vrlo je teško arhitektonski napraviti rekonstrukciju na istom temelju. Znači to je neko vrlo dobro planirao i osmišljavao. Vi svojim filmom ne relativizirate krivicu, vi direktno usmjeravate prst u krivca, a on u filmu ima čak i svoju personifikaciju, svoje ime i prezime. Pa ja ne samo kao umjetnik, ja i kao čovjek ne mogu relativizirati, ja kao građanin ove države koji je preživio agresiju nikad za života neću poistivjećivati žrtvu i krivca. U BiH se dobro zna šta se desilo i tu nema nikakve rasprave. Pogledajte ovaj cirkus i papazjaniju Evropske unije i Haškog tribunala na kome jedan bolesnik kome je dopušteno da brani sebe zavlači sviju u novi kaos… Mi moramo uvijek govoriti o tome. Ja ću naravno svome sinu uvijek reći što se desilo, jer oni nama krivotvore. Naša ministarstva obrazovanja, naši entitetski koncepti, naš postdejtonski život je koncipiran na način da se sve zaboravi. Ja sam mislio da je turbo folk najgora stvar na svijetu. U stvari, pojava ovolike količine televizija s tom vrstom realityja je najveća opasnost po ljudsku civilizaciju, ne samo za BiH. Vaš prethodni film je bio od strane konzervativnih krugova poprilično anatemiziran zbog činjenice da ste dirnuli u tabu homoseksualnosti. Isti ti krugovi ove pojave o kojima sada govorite – reality show, hiperprodukciju medija – uopće ne doživljavaju toliko devijantnima. Kako komentirate tu hipokriziju? Vrlo teško je analizirati naše društvo. Mislim da su sve stvari došle na prečac i nekako nasilu. Vrlo teško mi se u principu vraćati na to poglavlje Go Westa iz tog razloga što mislim da sam ja bio najveća budala jer sam se upuštao u rasprave i branio se. Trebao sam ignorisati sve to, šutiti i raditi svoj posao. To je njihov jad (gorki smijeh)… k'o što je i onda bio njihov jad. Inteligencija čovjeka je da se prilagodi promjeni i datoj situaciji i da se trudi da postane bolji čovjek. Najtužnije je da ljudi koji griješe ne shvate da su pogriješili. Kaže Gibonni: Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć oprosti. Vi ovim filmom razotkrivate kulturu površnosti. Čega je ta površnost posljedica? Evidentno je posljedica odsustva sprovođenja jednog dosljednog sistema. Ja ću možda sada otići u političku debatu, ali mislim da smo nakon rata bili sretni, potpisan je Dejton i prestalo je krvoproliće. Ali bi dobro bilo da smo u tom momentu bili na nekoj nuli, pa počeli da se gradimo i rastemo. Sada smo u suludoj trci implementacije nekih evropskih principa i zakona, a u stvari ne rješavamo krucijalne stvari. Naše obrazovanje je katastrofalno. Udžbenici historije ne postoje. Geografija je drugačija. Korijen svega je primitivizam i neznanje i nekome jako odgovara da budemo konfuzni da bi se nama lakše manipulisalo i crpili se resursi – od kojih bismo mi u stvari trebali lijepo živjeti u ovako lijepoj zemlji. Nije to teorija zavjera, nisam ja Chomsky, ali mislim da su ljudi prije deset godina bili manji pesimisti nego što su sada. “A što onda ne idete” – pitaju me neki. Zato što nada ipak posljednja umire? U vašem filmu otjelotvorenje kulture površnosti jeste Veliki bratko. Zašto ste se odlučili da srbijanske učesnike tog showa glume sarajevski glumci? I ako tome dodamo još neke detalje poput „činijice“ ili čukundede sa solunskog fronta – čini se da se poigravate sa stereotipima. Pa moram vam reći najiskrenije – ja sam se dobro pripremio za scene Velikog bratka. Ja sam se zarovio na You Tube i kao sumanut gledao. Scena sa činijicom nije izmišljena. Nisam izmislio ni to da jedu kroz hokejaške maske… Ja sam sve to sakupio i „implementirao“ (ha, ha) u scene Velikog bratka. A zašto sam radio sa domaćim glumcima – prije svega, ovo je jedan niskobudžetni film. Bilo mi je lakše. Sarajevski glumci su odlični i nije im bio problem da to urade. Ljudi dobrih namjera hoće, a ovi drugi, baš me briga. Moj prvi susret sa srbijanskom javnošću je bio poslije Go Westa kada sam gostovao na B92. Potpuno je čudan taj raspon ekstrema – imate ljude koji vas jako vole, i one koji vam prijete da će vas ubiti i zaklati čim izađete iz studija. A tada je prvi slušalac rekao: „Pederčine, znaš šta je najbolje za njih, nabiješ ih na kolac, o Bože lepe smrti za njega“. Ja sam bio šokiran, ali više mahmuran jer sam sreo neke drage ljude noć prije toga u Beogradu, a kad me voditeljica pitala kako to komentram, rekao sam: “Od prije agresije nisam bio u Srbiji i sve sam mogao očekivati, ali da će Srbija žaliti za sprovedbom Turskih zakona, to nikako“. Eto to je moj stav . Ljudi dobre volje će to tako i shvatiti i neće vidjeti ništa zlonamjerno, jer je to fakat, to je tako. Dvojica ljudi koji su najdogovrniji za to su Darko Drinovac, direktor fotografije i Mido Mujkić, montažer. Oni su napravili neke testove i to je dalo sjajne rezultate. Prednost svega toga je mobilnost. Snimali smo u naturalnim objektima izbjegličkog naselja, u sobama 2 x 2,5 metara. Glomazne kamere zahtijevaju metar i pol prostora, šta vam onda ostaje za scenu? Ovo je jedno ogromno olakšanje za tu vrstu filma. Mido Mujkić mi je rekao kako su i glumci doživjeli ogromno rasterećenje jer ispred njih ne stoji kamera nego neki mali foto-aparat. Darko Drinovac bi se vjerovatno sada naljutio jer on to tačno definiše: “Ako radimo fotografije, onda je to foto-aparat; ako radimo film onda je to kamera“. Da, bilo je to olakšanje, jer smo radili scene velikog emotivnog naboja i vrlo je teško glumcima da dođu u to stanje. I zamislite sada da redatelj kaže stop, treba pomjeriti vatrogasnim kranom neko rasvjetno tijelo, i to traje 45 minuta. Čini se da ste pronašli pravu ravnotežu između dokumentarizma i poetike. Jeste li htjeli da baš ovako izgleda rezultat? Apsolutno sam htio. Htio sam da sukob ovog filma bude građen na više nivoa. Sukob umjetničke fotografije surovog crno-bijelog svijeta izbjegličkog kampa i jednog groznog šarenog cirkusa reality showa. Sukob jednog govora bez ikakvog dubljeg smisla, a s druge strane lijepe riječi, poezije svjetskog nivoa Abdulaha Sidrana. Ja sam jednoj dobroj Ruvejdi dao misao – poeziju Abdulaha Sidrana. U načinu kadriranja imam sukobe, pokušavao sam sukob napraviti na svakom nivou. A u stvari, dobili smo elemente dvaju realityja – crno-bijeli relity izbjeglištva i potrage, i onaj drugi, suludi, koji nas odvlači od stvarnih problema. Zadnje pitanje je vezano uz ratnu tematiku vaših filmova – je li to neizbiježno. Je li moguće da se umjetnik koji je preživio rat u jednom trenutku otrgne od toga i počne raditi djela inspirisana nečim drugim? Belvedere se ne dešava u ratu i nije ratni film. Mi govorimo o posljedici užasa. Mi ne vidimo sam čin užasa. Pokušavali smo predočiti ljudima kako su grozne posljedice užasa i kako je to petnaest godina hodati od jame do jame u potrazi za kostima. Ja nisam znao da postoji parametar da morate imati, nisam siguran u tačnu brojku, ali 70 ili 75% skeletnog ostatka da biste mogli napraviti ukop. Razgovarao sam sa jednom majkom koja je pronašla šezdeset posto i koja doslovno kaže – da mi je samo još pronaći tu bedrenu kost…Ona bi nju onda okupala i spremila u mezar. Ona je onda obavila sve svoje u životu. Razumijete? … (Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, www.radiosarajevo.ba) http://www.youtube.com/watch?v=5_R0C9bzYm0&feature=player_embedded
|
Kao umjetnik koji je preživio opsadu Sarajeva, Ahmed Imamović i u svom novom filmu, kao i u prethodnim 10 minuta i Go west, govori o ratu i njegovim posljedicama. U Belvedereu, čija se premijera planira 2. decembra, pratimo beznađe onih koji su preživjeli Srberenicu, izgubivši pritom najbliže članove obitelji – majke koje tragaju za svojim sinovima, muževima, očevima. To su civili koji i danas, petnaest godina nakon srebreničkog masakra, žive iskorijenjeni, u limbu između tragične prošlosti za koju krivci još nisu osuđeni, poslijratne bh. svakodnevice koja ih ignoriše, i budućnosti koja za njih nema nikakvog smisla. Istovremeno druga generacija srebreničkih žrtava, njihova djeca koja danas imaju petnaestak, dvadesetak godina, žele izaći iz zatočeništva prošlosti, oni žele privid normalnog života i traže ga u komercijalnim medijima.