Jutarnja gimnastika započinje u 7h15min.tenorom mog muža koji dok čeka da prokuha voda za kafu u nekoj „melodičnoj“ skali izgovara moje ime Azra, Azraa, Azraaa…
Uvijek mi malo spavanja, bezobzirno i drsko se ne budim, u polusnu čekam da se miris kafe raširi cijelom sobom i probije do sobička u kojem još fatam komadiće razbijenog sna. Vrisak uz obećanje za koje nikad nisam sigurna da neće ispuniti – majke mi ću te zaliti vodom,- me najuri iz kreveta i onda slijedi trka, sve nabrzinu! Kupatilo, kafa i 1-2 cigare, opet kupatilo.
Svađa u hodniku, mala je već odavno ustala i obučena za školu, sve vrijeme koje izgubi, izgubi u navlačenju čizama, koje traje brat bratu 15 minuta i ona prva napušta stan.
Posljednja, naravno izlazim ja, kako kad, nekad pet do osam, nekad osam i pet, već iznervirana jer kasnim, nastavljam u ledenoj atmosferi mog malog Clia, Alejom Bosne Srebrene, da se svađam sa gotovo svim vozačima nevozačima, sjetim im se majke, oca i onoga ko im je dao vozačku dozvolu, sjetim se i kako bi bilo dobro u zimskoj sezoni izuzeti vozačke dozvole svim vozačima kojim je jedina relacija garaža-firma-garaža i tako sve do Kvadranta na Čengić Vili. Jedino u čemu uživam dok vozim ka firmi jeste muzika sa radija Q 105,2 FM , kratke informativne vijesti i nezamislivo duhoviti đinglovi kojima prelaze iz bloka muzike u blok marketinga, tako da me reklame ni ne stignu iznervirati. Ne volim reklame. Gotovo uvijek me iznova nasankaju, nasamare i onda se osjećam ko bekan. Nikad nisu istina ili se ja nisam uvjerila u njihovu istinitost!
Jutros slušam novi a stari đingl:
„ Čoeku moj,… došla sam da me vodiš kod doktora, na ovo oko ne vidim ništa, a i ovo drugo mi slabi“-
glas Eve Ras, molećiv, pun straha i zebnje, mi odvlači misli na istu scenu u filmu Živka Nikolića, Lepota poroka, kao da je jučer pregledana, a toliko davno je bilo da se ne bih mogla sjetiti ni u kojem sam životnom dobu bila. Scenu bijede crnogorske pokorne supruge u mislima mojim lomi Evin sugovornik u sceni, Petar Božović,
„Šta će ti oko, ko da ćeš njime nišaniti“ !
I ja pucam od srdžbe i huje i bijesa i ljutnje! Od iskona do zatona, žena mora biti pokorna, tiha i huda u svoj svojoj životnoj ulozi koju niko drugi ne bi mogao odživjeti osim nje.
Ljuta sam na Jašu, na Almu, na frekvenciju radija Q odmah biram neku novu tipku na radio aparatu, tek čujem zvuke sevdalinke. Pjesma pjeva o Fatmi i Salki. Sigurno je spjevana bar stoljeće prije kidanja tradicionalnih lanaca crnogorske žene, ako ne i više.
„ Salko, bolan Salko,
Ja papuča nemam,
Hajd ne luduj bona Fatmo,
Kupiće ti Salko,
Salko bolan Salko,
Ja dimija nemam,
Hajd ne luduj bona Fatmo
Kupiće ti Salko,
De ne luduj lijepa fatmo
Kupiće ti Salko
Salko bolan Salko
Ja jeleka nemam
Hajd ne luduj lijepa Fatmo
Jelek kupit će ti Salko
Salko bolan Salko,
Ja konaka nemam,
Hajd ne luduj bona Fatmo
Vodiće te Salko
Na Trebević lijepa Fatmo,
odvešće te Salko !!!“
Koliko nježnosti za jednu ženu. Koliko ljubavi i razumijevanja u samo jednom stihu. Crnogorskoj ženi ne treba oko. A Fatma se ne smije sekirati ni za papuče, ni za prsluče, a Bogami ni za konak na Trebeviću!
Sva jutarnja frustracija, neminovnost ovog vremena, nestala je. Sevdalinka je definitivno moj izbor! Dert, čežnja, ljubav! Život. Samo polahko! Sve će doći i proći. Žurila ili ne žurila. Nervirala se ili ne.
Direktorica i ja u isto vrijeme ulazimo u firmu:
-Dobro jutro!
Smiješimo se obje, svaka sa svojom leukotejom!
Radni dane evo nas!