Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Za visoko.co.ba piše Azra Šehović Kazija: „Ljudi bez muda i časti“ u potrazi za smislom besmisla

alt01h mrkla je februarska noć bez sna. Nesanica nije neobično stanje duha, ali ovu noćašnju, nesvjesno mi pokloni virtualna frednica Dinči, pogodivši me you tube linkovima i izborom pjesmica. Uh brate! Htjedoh klikati like, like, like, kad ono prozorče sa obavijesti POGREŠKA! Neće klik like da si pita ! Pu majku mu, a Zabranjeno pušenje i glas Sule iz zvučnika
„Druže, bilo je lakše sve…” sad bih ja to komentirala, al ova glupa mašina neće pa neće! Ugasim je, više nogom negoli rukom, i u krevet!

Moja šćera ujednačenom skalom diše u mome krevetu. Čim joj otac prijeđe granicu Kantona Sarajevo, ona prti svoj jorgan, svoj jastuk i svoju košarkašku loptu, plišanu, sa dugačkim, tanahnim nogama i rukama. Sve djevojčice, pretpostavljam, spavaju sa lutkama i plišanim životinjama, samo moja šćera sa košarkaškom loptom! Nek je mimo svijet pa makar! Na mamu!
Poljubac spustih na njen topli, mekani obraz i njime nadoknadih sve nepovratno izgubljeno između nas za današnji dan.
Tišinu noći remeti samo drago disanje.Pokušavam zaspati, ali umjesto uobičajene dove za san, zahvalnosti Dragom Bogu za sve do ovog trena i sve za buduće trenutke, moje misli pjevuše Sulinim glasom pjesmu „druže, dok sam se budio, ukrali su moju mladost, moje ludilo…”

Ruma je! Srijemski dio AP Vojvodina u SFRJ. Mali grad na tepsijastoj površini. Široka ulica, nenaviknuta na takve, izaziva moju zadivljenost, uokvirena je nepreglednim nizom visokoprizemnih kuća sa velikim prozorima i ogromnim kapijama. Sve ko jedna sa obje strane „šora”. 1991.godina je. Moje dvije cimerke i ja došle smo provesti vikend kod Draganinih roditelja. Teta Mirjana mijesi najukusniju štrudlu sa makom na Balkanu!
Uvijek smo se davile tom štrudlom kada bi nas čika Petar počastio svojom posjetom studentskom stančiću. Taj petak došao je bez lunch-paketa za nas i poveo nas da odvikendujemo kod njih u Rumi. Kad imaš samo devetnaest-dvadeset godina, imaš svu pamet i snagu ovoga svijeta. Najjači si i svi su pod tvojim nogama!
Tek što smo ručale, a teta Mirjana pripremila 101 jelo kao da će Petar dovesti rudare iz Aranđelovca, a ne tri studentice, popile kaficu sa to dvoje dragih ljudi, trk u sobičak Draganin na odmaranje. Ođonjasmo sahatak-dva, kucanje na vratima jednu po jednu probudi i opet kafica, ali ovaj put samo za nas, u sobičku. Pijemo dok se šminkamo i oblačimo za noćni izlazak. Sudaranje i užurbanost, kao da ćemo negdje zakasniti, jedna maskara a nas tri, ova će navući ovo, ona ono i dok si rek'o keks, mi na vratima.
„ Đenja, – škrto i slatkasto izgovaramo,- vidimo se ujutro!”
„Mama, ne budi nas na doručak, ko zna kad ćemo se vratiti kući!”
„Dragana sine, ponesite ključ….!”
Iskočismo na ulicu, gluhu do našeg prelaska praga, nas tri sredinom ulice ko Titovi osloboditelji 1945.g. Miris parfema sa naših mladih tijela golicavi vjetar raznosi Rumom dok kroz ciku i smijeh idemo ka kultnoj diskoteci gradskog hotela.
Dočekuju nas ulickani frajeri, opeglani, našminkani mamini i tatini sinovi. Kulerski odmjeravaju dva nova pileta u gradu, hahaha danas mi se čini da su to bile tri ćurke, a ne piletina. Brza upoznavanja pljušte ko kiša, smjenjuju se ture pića, dave nas ozbiljno neozbiljnim studentskim temama jer su uglavnom pri završetku studija, kako koji, neki u Novom Sadu, neki u Beogradu. Dave nas, brate mili, a nas tri slušamo rok muziku, nosimo trend kaubojke čizme od kože nijansirane bordo boje i Levisice 501, na glavama Lenonke, sve iz Trsta. Bježimo sa predavanja i vježbi, i za cijeli semestar nismo zapamtile ništa osim dekana Šehića i njegovog pozdravnog obraćanja brucošima u velikom amfiteatru fakulteta, kuražnim riječima „ Wau, nikada nisam bio u društvu ovolikog broja direktora na jednom mjestu”!

Već su nas utušili ulickani pametnjakovići i mi se pristojno, koliko je u tom životnom dobu i sa 0,6% đus-vodke u krvi pristojnost moguća, pozdravimo sa dečkima i napustimo hotelsku diskoteku, podij za pametno nadobudne buržujske sinčiće.

Sljedeće odredište je neki rok klub, Draganino omiljeno okupljalište, u katakombama duboko ispod Rume, koju su još Osmanlije izgradile žutim, glatkim kamenom za magaze, danas iscrtane lobanjama! Oduševljene smo! Silazimo duboko pod zemlju, poginju nam glave niski lukoviti stropovi, prepuni glava i ruku. Svaka ruka drži cigaru i čašu, hevi metal i rokačina potresa tijela, izbija kamenje uzidano prije dva tri stoljeća iz zidova. Znoj raspojasane mladosti frca na sve strane dok se sva tijela spojena u jedno, priljubljeno, njišu u jednom ritmu. Džoint pleše iz ruke u ruku. Polutama čini potpuni štimung! Zabavljamo se kao nikad do tada! Upucavaju nam se motoristi, blješte toke sa kožnih rokerica. Zezamo se, đuskamo i uživamo. Nirvana od života!

U neka doba nas ščepa glad, zavijaju želuci puni nikotina i alkohola, jaučemo sve dok nas neki Nešo, Draganin frend iz djetinjstva, ne pozva k njemu na žurku, jebote (kako već lale otegnu psovku) i mi smo već u prostranoj kući, frižidera prepunog hranjivog blagostanja, a starci mu vikend u Grčkoj! Nabrzaka smo popapali sve što se moglo popapati, napuni se kuća nepoznatim likovima, pristižu li pristižu, opet alkohol, cigarete i muzika. Opet polutama u prostranstvu od dnevnog boravka u kojemu koncertni klavir u ćošku sobe izgleda kao štokrla u dnevnom boravku moje kuće. Tip ima Sony muzičku liniju, velike zvučne kutije, ekvilajzer, wau, to je vrh tog doba!
Krenu Nešino upucavanje meni, ali kako progovorih da me čuje i razabere, tako Nešo tek skonta da je Bosanka u njegovom društvu, a odakle bi Bosanka mogla biti za lalu iz Rume, ako ne iz Sarajeva ahahaha.Kako objasniti liku da je Visoko nepunih 30 kilometara od Sarajeva kad on od cijele Bosne zna samo za Sarajevo, elem nejse, Nešo otkinu na moj jezički izričaj i u trenu se nađosmo na podu, tik uz muzičku liniju sa četiri CD Zabranjenog pušenja, kultnog sarajevskog benda, iz doba Novog primitivizma! Tad je krenula morija na mene, svaku pjesmu, skoro svaku riječ sam morala prevesti u značenje riječi u duhu jezika njegova podneblja, sa otegnutim naglaskom lala. Nešo je bio opsjednut tekstovima i muzikom Pušenja! „Dok čekaš sabah sa šejtanom”, CD koji je imao rijetko ko u tom vaktu, wau, šta je sabah, šta šejtan, i sve tako dok mi dupe neotupi na tvrdom podu a grlo ne presuši od vike i kemije. Bio je totalno lud za avangardnim bendom naše mladosti i u toj ludosti dočekasmo sabah i buđenje pijetlova, ja prevodeći sve što je razumio i nije razumio, a on upijajući svaku moju izgovorenu. Moje cimerke su uveliko u alkoholizirano mrtvom bandaku, a ja mrtva zgažena prevodim turcizme, lokalizme, žargonizme moje Bosne u nekoj ogromnoj kući, u nekom gradu Rumi, u nekoj ravnoj pokrajini Vojvodini!
Na silu probudim moje cimerke, uz izgovorenu laž da me Nešo na silu hoće uzeti, što nema nikakve veze sa istinom, ali znajući da će jedino tako skočiti na nogice trome, jer smo odane ko dobermani gazdama, jedna drugoj, teturajući krenusmo svježini sabaha u zagrljaj!

Ali, ne leži šejtane, Ana se spotakne i puuc arkadom o ivičnjak trotoara, krv šiknu ko da smo joj glavnu arteriju prerezale, kroz razjapljenu kožu i meso, kost nam se naruga. Obuhvatimo je tako ni mrtvu ni živi i ponesemo do Urgentne ambulane. Tamo jedan dežurni doktor i jedan tehničar, medicinski brat, a u čekaoni desetak naših vršnjaka. Svi u polukomi, izgrebani, lomljeni, ne polomljeni! Ana pijana poderane face, a sve tri krvave od njene lomljene arkade, Dragana objašnjava doku kroz suze šta nam se dogodilo i čija je, Petra Ć., direktora nekog važnog preduzeća u Rumi, i dok (doktor) naravno, poznaje njezina oca, odmah uzima Anu u svoj kabinet da joj prišije tri četiri medicinske kopče. Muka mi je, mučnina od Anine krvi, od moje krvi pune nikotina i alkohola, od Draganinog plača dok moli doka da ne kaže njezinu Petru da smo bile tu, teturam ka izlazu hodnikom, komešanje u lobanji se pojačava, burgijanje stomakom i tek što udahnuh svježinu jutarnju osjetih da iz mene izbija gejzir i da gubim tlo! Padam, padam, padam, ali… pogledam okolo sebe, sjedim na klupi u dvorištu ambulante, do mene neki mladić, pita je li mi bolje, uhvatio me pri padanju, posjeo na klupu, umio me hladnom vodom, sve čujem kroz maglu i nesvijst,….
„Hvala, dobro mi je,- pokušavam mu poklonuti smiješak zahvalnosti, i čujem sad već razgovjetnije:
„Ja sam Vlada iz Sremske Mitrovice, a ti?”
„Ja sam Azra iz Sarajeva”.
„Čuj Azra, -povišenim tonom glasa će moj spasitelj, – čuj Azra, ko si bre ti, šta si bre Azra ti???” prolama urlik iz lika koji me netom uhvatio pri padu i umio, dozvao. Zbunjena sam. „Ja sam studentica,-odgovaram zastajkujući jer me guši strah i nemoć!”
„Govori, kevu ti jebem bre, govori, sad ću da te ubijem, kevu ti balijsku, da ti mamu tursku”- riče lik ko vo kad kidiše, -ti si došla iz Sarajeva, da ti bre mamu jebem kurvinu, dok ustaše kolju moje drugare u Vukovaru, sad ću da te ubijem, gaduro jedna!”- rika urlika za koju već više ne razaznajem odakle dolazi, polahko gubim svijest ponovo, posljednje što moj otrovani mozak utačkava jesu dva bijela mantila koja čereče mog spasitelja i ubicu, Vladu! Dalje nema filma!

Budim se. Boli me svaka košćica od skoro 350 komada u tijelu, kao da sam skočila iz aviona bez padobrana. Žubori, jedava razaznajem da su glasovi, da nije potok. Teta Mirjana kraj uzglavlja, opipava mi mehkim dlanovima čelo, -„ hajde srećo moja, ustani, gladna si! Jesi li mi se naspavala, odmorila?”-čujem brižljivo molećiv glas te divne žene. Na jedvite jade joj upućujem smiješak pun ljubavi i zahvalnosti za svu pažnju i dobrotu kojom me obasipa tog sumornog buđenja iz sna za koji ne znam biješe li san ili java!

U dnevnoj sobi sjede u tišini, Dragana vidno izmorena, Ana sa velikom mašnom od gaze na čelu, i čika Petar u ćošku , namrčen, tupo bulji kroz gusti kolut dima od ko zna koje popušene cigare po redu, siv u licu, zabrinut. Grč bola, nevjerice unezvjereno likuje na njegovu licu, ali ja više ništa ne razumijem, ne pitam ni ko, ni šta, ni zašto?!

Ručasmo u mučnoj tišini. Popakovasmo kofere i potrpasmo u gepekt Yuga 45, i via natrag odakle smo i došle.
Dugo je suhonjava ruka tete Mirjane još tromo šarala zrak, ispraćajući nas suznih očiju.
Petar nam je uznio kofere na peti sprat zgrade u kojoj smo stanovale. Zagrlio i poljubio svaku, onako na vratima i ni ne ušavši u naš studentski stan, već se vozio natrag za Rumu. Za nepun sat te tegobne tišine, stigli su Anin brat i snaha iz Boka po nju, da je vode kući na oporavak. Ostale smo same. Svaka u svom halu i muku!

Desetak dana kasnije, vraćajući se sa predavanja, Dragana je smogla snage da ispriča šta se događalo od trenutka moje nesvijesti. Vlada je taj dan došao kući na dopust iz JNA sa nekog ratišta, u ambulantu je potegao po sedative jer ga mori nesanica, moje ime izazvalo je njegovo već rođeno ludilo, doktor i tehničar ga nisu imali snage umiriti pa su pozvali čika Petra i policiju da dođu. Onda je on, čika Petar, išao u policijsku stanicu da potiše izjavu o događaju, o tome ko smo, šta smo, odakle smo i sve te puke formalnosti, šta radimo u Rumi i tako to!
„To su djevojke koje studiraju sa mojom Draganom, zajedno stanuju, jedna je iz Sarajeva, jedna iz Boka, to su naša djeca!”
„Gospodine Petre Ć., vodite vašu djecu danas, odmah, tamo odakle ste ih i doveli!” -bilo je to naređenje, a ne savjet ni preporuka gospodina iz policijske stanice!

Sad mi se razjasnio bolni grč i šutnja čika Petra sve vrijeme vožnje!

Vikend iz Rume, danima je lebdio između nas dvije, oko nas, kao jahač apokalipse sa kosom u ruci. Nije bilo smijeha. Nije više bilo alkohola.Nismo ga mogle ni gledati a kamoli piti. Jeziva slutnja carovala je našim tijelima.

Opet je petak! Naš drug Miki će svojim mercedesom da nas odveze u Bok da vidimo Anu. Sretne smo da ćemo se opet sastati. Ponijele smo joj sve zabilješke sa vježbi i predavanja indigo papirom kopirane, da ne prepisuje.

U merdžinom kasetašu škripala je traka sa zvukom Zabranjenog pušenja, mladost je jača od bilo čega, bilo koga, zezali smo se i pjevali u inat slutnji. Stigosmo pred Aninu kapiju a da nismo bili svjesni ni kada. Odjednom tajac! Zanijemismo svi troje. Sa balkonske ograde, na Aninoj kući, vijorila se ogromna svilena zastava sa šahovnicom na sredini!

Sakupivši i posljednji atom snage prije bolnog prsnuća iz očnih jabučica, uspjela sam samo prošaptati:
„Miki, vozi dalje! Što dalje to bolje”!

Nikada više nismo vidjele Anu. Čika Petar me, opet preko Rume i dobrih ljudi prebacio u Hrvatsku, a desetak dana poslije, stigoh kući u Bosnu!

Šta se događalo kasnije, narednih godina, svako od nas ima zabilježenu svoju priču. Dragana me posljednji put nazvala 1998. da mi čestita rođenje kćerke. Udala se za nekog Oficira sa ružom i nestala negdje u Grčkoj.

I ova moja predratna priča ne bi izvalila iz mene da Dinči, moja virtualna frendica, nije zakačila na zid you tube link pjesme Zabranjenog pušenja Počasna salva,

„ Druže, dok sam se budio,
Ukrali su moju mladost, moje ludilo…
Druže, ljudi bez muda i časti
Ko hijene se mlate oko komada vlasti

Dobri ljudi vole priču što priča gubitnik…”

03 sata i petnaest minuta, na prozoru mog dnevnog boravka, u tišini noći, dopušavam još jednu cigaretu pred spavanje i tiho se opraštam sa sjenama moje mladosi!

Posted in BiH
Proudly powered by WordPress