Nakon osamostaljena Slovenije i Hrvatske, na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine i građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu.
Ovaj datum danas se obilježava samo u Federaciji, dok je u RS-u 1. mart običan radni dan. 1. mart ipak je historijska činjenica. Tog dana 1992. godine 64 posto građana BiH potvrdno je odgovorilo na referendumsko pitanje: Da li ste zato da BiH bude nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda?
Referendum je poslužio kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju 6. aprila 1992. godine. Evropska zajednica priznala je novo stanje u Bosni i Hercegovini, koja je 22. maja 1992. godine primljena od strane Ujedinjenih naroda.
Referendum za nezavisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Kada je Skupština SR BiH usvojila Deklaraciju o nezavisnosti, tadašnji lider SDS-a, a sada stanovnik Haškog suda Radovan Karadžić, otvoreno je zaprijetio muslimanskom narodu nestankom: “Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje”. Ove riječi nisu bile samo dio neprimjerene skupštinske retorike. U ratu koji je uslijedio stotine hiljada ljudi je ubijeno, više od milion protjerano, a ratnim zločinima i genocidom izmijenjena je demografska struktura BiH.
Agresorske strane su u četverogodišnjem ratu artiljerijom razarali gradove Bosne i Hercegovine i ubijali njihovo nedužno stanovništvo. Prema još uvijek nepotpunim podacima u Bosni i Hercegovini od agresora je poginulo oko 200.000, silovano je više hiljada djevojaka i žena, iz svojih domova protjerano oko milion i 240.000 ljudi. Razoreni su mnogobrojni kulturni, obrazovni i vjerski objekti, uništene su mnogobrojne vitalne saobraćajnice. Pa ipak, Bosna i Hercegovina nije pobijeđena.
Pariškim sporazumom na kraju 1995. godine zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Sjedinjene Američke Države i zemlje Evropske unije, uz saradnju Rusije, uspjele su poslije dugotrajnih pregovora okončati rat i uvjeriti sve strane u skobu da potpišu mirovni sporazum. Bosna i Hercegovina je pariškim ugovorom dobila sve neophodne pretpostavke da se ponovo integriše u jedinstvenu i demokratsku zemlju u kojoj će svi narodi koji u njoj žive imati ista prava i obaveze, ali i visok stepen samoodlučivanja. Integracijom, Bosna i Hercegovina će ponovo postati zemlja tolerancije, zajedničkog življenja različitih naroda, onakva kakva je bila u svojoj hiljadugodišnjoj historiji.