U rano jutro 16. aprila 1993. godine, u napadu specijalne jedinice Džokeri Hrvatskog vijeća obrane (HVO), ubijeno je više od stotinu bošnjačkih civila. Na zvaničnoj stranici Udruženja „16. april“ navedeno je 116 imena žrtava masakra u Ahmićima. Od tog broja oko 33 su bili žene i djeca.
Ljudi u Ahmićima danas uglavnom nisu zainteresovani da pričaju o zločinima koje su preživjeli. Kažu da im je dosta svega. Kada pričaju o tome, bude im teško. Tužni su i bezvoljni. Daleko od toga da žele zaboraviti ono što im se desilo, ali svako vraćanje filma ponovo ih ubija. Možda će, kažu, neke mlađe generacije iz Ahmića o svemu moći pričati i razmišljati trezvenije glave.
– To se desilo ujutru rano. Došli su Hrvati i počeli ubijati. Babu su ubili odmah ispred garaže. Ubili su i naše komšije. Njih su ubili na pragu. Nas su puštili da bježimo. Pobjegli smo gore u selo. Tu smo dočekali mrak a onda smo pješke otišli u Zenicu. Ja sam imala pet godina. Poginuo je i moj amidža, njegova žena i njihovo dvoje djece. HVO ih je ubio na spavanju. Jedan njihov sin imao je sedam godina, a drugi tri mjeseca – objašnjava Amina Ahmić fotoreporteru agencije Patria.
Njen komšija Junuz bio je odrastao čovjek kada se u Ahmićima desio zločin. Govori o tome kako su mrtva tijela ležala po cijelo selu. HVO mu je ubio sina.
– Ne volim da pričam o ratu i o onome što se desilo. Sa svih strana smo bili opkoljeni – kaže Junuz.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić osuđen je na 25 godina. Na slobodu je pušten početkom juna 2014. godine, piše Patria.