Hotel Neretva se uzdizao na obali istoimene rijeke i plijenio svojom ljepotom, granatiran je i “ubijen” u trenucima kada je trebao proslaviti svoj stoti rođendan. Bilo je to početkom rata 1992. godine.
Od otvaranja 1892. godine hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. U to vrijeme postao je stjecište austrougarskih oficira, Albanaca, Crnogoraca, Dalmatinaca… koji su uglavnom poslovno dolazili u Mostar.
Neretva je u to doba unijela duh Evrope novim tipom gostinskih soba, salama za sastanke ili čitanje, sviranjem klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, koje su spremali kuhari iz Praga.
Veličina objekta bila je strana ovom podneblju – ogromno zdanje sa monarhijski žuto-crvenim horizontalnim prugama. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje objekt “ostvaruje kontakt” sa rijekom preko dvije terase.
Jutarnja kafa pila se u hladu parka sa istočne strane hotela, a popodnevna sa zapadne strane, na terasi koja se uzdizala iznad same rijeke. Na 18. godišnjicu izgradnje, u hotelu je odsjeo i car Franjo Josip.
Najljepše trenutke Neretva je proživjela sedamdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme kad je njen upravnik bio Marko Buconjić, jedan od najvećih ugostitelja tog vremena u Jugoslaviji, te glavni kuhar Stevo Petković, koji je u to vrijeme bio proglašen najboljim kuharom u državi.
Čest gost hotela je bio tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić, koji je svaki svoj dolazak u Mostar koristio da svrati u “Crveni restoran“.
Samo nekoliko dana prije pogibije Bijedić je sjedio u Neretvi, uživajući u pjesmi “slavuja” Fadila Karića i svirci Neđe Kovačevića, Mage Ćorića, Pere Ivelje, Mimije Stupca….
Na terasi Hotela, zabavljajući goste, često su mikrofon držali Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka.
Rado viđeni gosti su bili veliki slikar Meho Sefić, čuveni kardiohirurg Isidor Papo, tadašnji komandant avijacije general Enver Čemalović, Hamdija Pozderac, Asim Ferhatović Hase, Miljan Miljanić, Muhamed Hamić Mujić, Sula Rebac…
Svoj stalni sto u “Crvenom restoranu“ imao je i neponovljivi mostarski boem i šarmer Meho Sefić.
Ovih vremena se sa ponosom prisjećaju malo stariji Mostarci koji danas, prelazeći preko Titovog mosta, mogu vidjeti samo konture ovog nekad najljepšeg hotela u gradu na Neretvi.
Hotel, koji je još 2005. godine trebao biti završen i zasijati u novom ruhu, unatoč brojnim obećanjima o obnovi još uvijek je samo ruševina, čija je sudbina jedna velika nepoznanica.
Razlog tome je nepoštivanje ugovora koji su prilikom prodaje 2003. godine potpisali Grad Mostar, odnosno Općina Stari Grad i vlasnik VGT Osiguranja iz Visokog Halim Zukić, koji je preko javnog konkursa za 603.000 KM postao vlasnik ovog objekta, pod uvjetom da obnovu završi u roku od dvije godine, što nikada nije realizirano.
Današnji vlasnik hotela Halim Zukić za medije je u nekoliko navrata izjavio da je za papirologiju neophodnu za početak gradnje čekao punih šest godina i da je tek 2009. godine počeo prvu fazu izgradnje, no nakon dvije godine radovi su stali.
“Kad politika odluči šta želi s Mostarom, tada ću i ja odlučiti šta ću sa Neretvom, jer se radi o investiciji od 15 miliona maraka i ne želim ta sredstva uložiti u neizvjesnu političku i ekonomsku situaciju. Očito u gradu postoje neke nevidljive kočnice koje sprečavaju njegov procvat”, stav je koji za medije već duže vrijeme iznosi vlasnik hotela.
Ako ikada dođe do obnove Neretve, Mostar će dobiti još jedan luksuzni objekt, a samim tim će i grad dobiti urbaniji izgled koji i zaslužuje, jer Neretva nije običan hotel, već zdanje od velikog historijskog značaja za grad, spomenik kulture i svojevrsni podsjetnik na prošla vremena u gradu na Neretvi.