Visočka prošlost mnogo je zanimljiva, posebno ako se osvrnemo na onu iz prošlog vijeka, kada su privreda, sport i kultura cvjetali u ovog gradiću središnje Bosne, čije je ime bilo prepoznatljivo diljem bivše države, pa i svijeta.
No, rijetko kada su tema razgovora bliska prošlost, a mi donosimo nekoliko zanimljivosti koje su bile aktuelne u našem gradu prije 14 godina, na samom početku ovog, 21. stoljeća, te koje su objavljenje u listu Dnevni Avaz. Svakako će biti zanimljivo povući paralelu između tog i današnjeg vremena, tih postratnih godina, kada ljudi nisu imali mnogo osim prijateljstva i zdravog srca, te ovih godina u kome je materijalizam prevladao ljude, stvorivši golem jaz među njima.
Prva vijest odnosi se na visočki sport, tokom sezone 2000/2001., kada je Nogometni klub Bosna stvarao velike rezultate, te govori o povratku ovog kluba u društvo najboljih bh. klubova, u Premijer ligu BiH. Tokom tih godina vladala je euforija u našem gradu, nakon sjajnih partija kluba u prethodnim sezonama, kada je osvojen Kup i Superkup BiH. Vladala je velika složnost kako na terenu, tako i na tribinama, kada su brojni Visočani bodrili svoj klub diljem države. Nažalost, uporedimo li današnje vrijeme, u kome su uslovi mnogo bolji nego tih postratnih godina, možemo zaključiti da se visočki sport srozao, posebno jer je NK Bosna posljednjih godina bila u dosta lošoj poziciji, no postoji doza optimizma i napretka jer sa novom upravom posljednju sezonu klub čini čuda i popravlja svoje rezultate, te niže uspjehe. Ipak, postavlja se pitanje šta je bolje imati: materijalnu podršku, kojom se danas Bosna može pohvaliti u ne baš kvalitetnom rangu takmičenja, ili ljudsku, navijačku podršku, kojom se Bosna mogla pohvaliti te 2001. godine, kada finansiranje i nije bila jača strana kluba.
Druga vijest govori o tradicionalnim Danima kulture, koji se održavaju u sklopu manifestacije “Visočko ljeto”, te koji su ustvari uvertira u dalje događaje ove manifestacije. Te 2001. godine “Dani kulture” mogli su se pohvaliti sjajnim programom, u okviru kojeg su nastupali: Josip Pejaković, Hasiba Agić, Mustafa Dedić, kao i bendovi Knock Out i Adi&Ornamenti, te je bio organizovan i jedan od prvih DJ Party-a u našem gradu. Također, u okviru programa posjetioci manifestacije imali su priliku da pogledaju veliki broj likovnih izložbi članova Galerije “Likum76”, kao i predstava domaćih i gostujućih teatarskih grupa, a nisu izostale ni književne večeri, na kojima su gosti bili Amir Brka i dr. Enver Kazaz. 
Nemoguće je ne primijetiti da se posljednjih godina program Dana kulture gotovo pa ponavlja i da nerijetko svake godine gledamo iste ili slične performanse, koji teško da se u nekom smislu mogu nazvati kulturom. Primjetan je i pad finansiranja same kulture u našem gradu, kao i slabiji rad kulturnih radnika, koji zbog nedostatka finansija teško sklapaju kraj sa krajem i ne mogu doći do izražaja. O kulturi koja je svojstvena mladima nemoguće je i govoriti jer se kultura mladih teško može i odrediti danas, a sve i da je moguće nezamislivi su ponovni nastupi grupa koje su na početku 21. stoljeća defilovale kroz naš grad. Tek jedna svjetla tačka mladalačke kulture jeste Many Men Show, što je rezultat rada većeg broja udruženja i ljudi, koji su se odlučili da naprave određeni program kako bi zabavili sebe i svoje vršnjake.
Uglavnom, kroz cijelu ovu priču, nameće se jedan konkretan zaključak, a to je da je naš grad izgubio duh i da više ovim ulicama i sokacima ne bruje pozitivne priče i smiraj, nego se samo razmišlja o gradnji, razgradnji, politici i drugim sferama života koje bi trebale samo da donose neku materijalnu korist. Izgubili smo smisao prijateljstva i združenog rada “za raju”, koji je nekada donosio velike rezultate. Investiramo u stadione, u kulturne centre i parkove, a dobijamo sve manje ljudi koji žele da se bave sportom, koji žele da učestvuju u kulturnim događajima u našem gradu i koji uopće žele da borave bilo gdje u Visokom. Zanimljivi su i podaci o broju mladih koji napuštaju naš grad, a o kojima niko konkretno ne govori, niti poduzima neke konkretne mjere da spriječi, stručno kazano, “odljev mozgova”.
Sve u svemu, postavlja se jedno pitanje, šta je svrha rada i građenja objekata kada gubimo duh ljudi koji bi trebali da koriste te objekte. Sport i kultura su uvijek bili odraz stanja duha u određenoj sredini, a ako bismo kroz tu sferu gledali stanje duha Visočana, malo bi Vareško polje bilo da smjestimo sve one koji, metaforički rečeno, nisu više sa nama.
Da li smo stvarno živjeli bolje netom nakon izlaska iz rata, kada nam novac nije bio bitan, niti ga je u velikoj mjeri bilo, pa smo zajedničkim snagama, druženjem i pozitivnim stavom stvarali dobre rezultate? Ili nam je, pak, bolje danas, kada živimo u modernijem gradu, u kome imamo gotovo sve uslove, u kome novac možemo da “proizvodimo” svojim radom i trudom, a u kome nema duha i složnosti koja je krasila Visočane kroz dugu historiju našeg grada?