Hobotnica ili oktopod je mekušac koji pripada klasi glavonožaca. Ima osam ili deset mišićavih krakova koji se nazivaju ručice. Može dostići dužine do tri metra. Živi uz obale zapadne i južne Evrope i ima je u Jadranskom moru. Hobotnica za ulov svog plijena upotrebljava ubojito, otrovno oružje. To su snažne čeljusti koje podsećaju na kljun papagaja, a pomoću kojih ona ubrizgava otrov u tijelo morskih rakova, riba i žaba, i tako ih parališe da bi ih kasnije na miru pojela. Ovaj otrov opasan je i za čoveka – mjesto ujeda, po pravilu, jako otiče, čovek oseća vrtoglavicu i slabost. Ovakvo stanje može da traje od nedelju dana do mesec dana, a događalo se i da su ljudi umirali, ali ti su slučajevi ipak veoma rijetki. Na svojim dugim kracima hobotnica ima otvore – usisne pijavke pomoću kojih hvata plijen. Kada je mnogo gladna, ne bira mnogo plijen – jede gotovo sve.
Ni jedno živo stvorenje na planeti nije tako izvanredno prilagođeno za opstanak kao hobotnica: pored snažnih pipaka i čeljusti u obliku kljuna, hobotnica ima vid bolji nego orao, pa vidi i u potpunom mraku. Poseduje otrovne žlijezde i na leđima ima kanal iz kojeg može snažno da izbacuje vodu, te se pomoću ovog svojevrsnog “mlaznog pogona” kreće veoma brzo unazad kada beži. Ume satima da leži na površini vode i da čak šeta po obali mora. Poseduje i odličnu moć regeneracije – ako ostane bez nekog pipka, on će ponovo izrasti.
Kada je u opasnosti, hobotnica gađa mastiljavom tečnošću neprijatelja, a zatim brzo bježi u zaklon. Takođe, hobotnica ima i sposobnost da, poput kameleona, promeni boju svog tela prilagođavajući je trenutnom okruženju za tren oka, pa je hobotnicu veoma teško uočiti kada se, pritajena uz morsko dno ili neke stijene, od njih ni u čemu ne razlikuje. I pored svih ovih prilagođenosti borbi za opstanak, hobotnica ima i svojevrsne biološke reflektore – posebne dijelove kože koji svetle u mraku i koji joj pomažu noću, na velikoj dubini, gde ionako vlada vječita tama.
Nauka poznaje više od 100 vrsta hobotnica. Uglavnom su sve to male životinje, ne duže od pola metra. Samo se tri-četiri vrste mogu smatrati krupnim hobotnicama – one dostižu dužinu do tri metra i težinu do 25 kilograma. Hobotnica se plaši ljudi i nikada ih sama ne napada. To se dešava samo u slučajevima kada se osjeća ugroženom i kada se brani. Stari Grci i Rimljani lovili su i jeli meso oktopoda. Danas to čine Grci, Italijani i Kinezi koji od njihovog mesa prave salate.
<— Hobotnica u kući koju je napravila od dvije polovice kokosovog oraha.
Hobotnice su pametnije nego se misli. Brdo dokaza pokazuje kako ove kreature imaju brojne sličnosti s „ljudskom inteligencijom“ zbog koje ih možemo svrstati uz bok s pametnijim kućnim ljubimcima. Evo primjera zašto su hobotnice zadobile respekt svijeta znanstvenika.
Koje su to „ljudske osobine“ koje imaju hobotnice?
Znanstvenici su primijetili da hobotnice u zatočeništvu pospremaju i čiste svoju jazbinu i ispred nje nakon što su pojele hranu. Nakon toga pažljivo aranžiraju kamenčiće na ulazu u brlog, prije nego li se opuste i zaspe. (
Takvi pothvati zahtijevaju „planiranje“ i „sakupljanje“ i eventualnu uporabu „alata,“ izjavila je Sy Montgomery iz Orion Magazine-a. U drugim studijama, hobotnice su naučile kako otvoriti „sigurnonosne“ čepove na bočicama Tylenola (Analgetika i antipiretika) – ti čepovi stvaraju problema i ljudima.
„Jedna ženka hobotnice je pažljivo usmjeravala mlaz vode iz svog sifona da bi pomaknula plastičnu bočicu za tablete s jednog na drugi kraj akvarija da bi je dogurala do pumpica za vodu, koja je pak opet bočicu katapultirala prema hobotnici. Ona je ponovila ovu akciju dvadesetak puta,“ stoji u izjavi Mongomery-a. Jedan je znanstvenik zbog toga uzbuđeno pozvao svoje kolege: „Ona se igra kao i mi kada udaramo loptom o zid da nam se vrati.“
Šta je sa njihovom memorijom?
Znanstvenici su otkrili da hobotnice pamte različite ljude, izjavo je Josh Rothman iz Boston Globea, te također da imaju određene ljudske prijatelje i neprijatelje. „Ove životinje čak prepoznaju imena koja su im nadjenuli. Kada ih zazovete one, polako ispužu iz svoje jazbine prema osobi koja im se sviđa. Kada je hobotnica zaljubljena u određeno ljudsko biće, ona izbaci vodu iz svog sifona kada je ta osoba zazove.”
Onda znači da imaju veliki mozak, zar ne?
Ne, većina primjeraka iz akvarija nije imala veće mozgove od lješnjaka, za razliku od veličine mozga papiga koje pričaju. Ono što je jako „čudno“ je da se svaki neuron u mozgu hobotnica računa. One imaju tek 130 milijuna neurona, dok ih ljudi imaju 100 milijardi. Tri petine neurona hobotnica se ni ne nalazi u njihovim glavama – već u tracima koji svaki može misliti za sebe, što im omogućava da osjećaju okoliš na način koji znanstvenici još nisu uspjeli razlučiti.
Kako su ove životinje postale tako pametne?
Znanstvenici smatraju kako su hobotnice izgubile oklop koji je štitio njihovu pamet. Moderne hobotnice su tako postale puno pokretnije za lov no tako su postale više osjetljive na veće predatore. „Samo najpametnije i najdomišljatije hobotnice opstaju – one koje su se mogle skriti najdomišljatije, koje putuju same bez da se mogu otkriti,“ izjavila je Annalee Newitz u io9.