Senad Alibegović trenutno je master student na postdiplomskim studijima Arhitekture na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, ali i na postdiplomskom studiju Političkih nauka na Univerzitetu u Sarajevu, sa usmjerenjem na Evropske integracije. Diplomski rad iz oblasti arhitektonskog dizajna prilagodljivog ljudima sa psiho-fizičkim poteškoćama u razvoju ove godine bio je jedini bosanskoheregovački rad koji se takmičio na prestiznom ArhiPrix takmičenju za najbolje diplomske radove iz oblasti arhitekture i urbanog dizajna na svijetu.
Proteklih nekoliko mjeseci proveo je kao stažista Evropskog Parlamenta u Briselu, u uredu novog izvjestitelja EP za Bosnu i Hercegovinu, gosp. Cristiana Dan Prede, a pod mentorstvom nekadašnjeg predsjednika EP gosp. Pat Cox, ponovo sa najboljim rezultatima koji su ga, kao kompetentnog govornika, pred sam kraj stažiranja stavili rame uz rame sa najvećim evropskim političarima i stučnjacima, gosp. Pat Cox-om, gosp. Sajjad Karim-om, itd.
Možeš li opisati bh društvo iz vizure mladog čovjeka – koliko je stanje zaista loše za afirmaciju pojedinaca i koliko je dobro za razvijanje afiniteta kod mladih ljudi?
Bosnu i Hercegovinu izuzetno volim i poštujem, stoga mi uvijek teško pada da joj dajem loše epitete, ali još uvijek vjerujem da će samo pod konstruktivnom kritikom moći da izgradi aktivno i hvale vrijedno društvo. Metaforički, trenutno smo jedna kasaba, olujama i vjetrovima osakaćeni, vječito na vjetrometini i uvijek oni posljednji koji ceh najviše plaćaju.
Mi smo jedno jako izgubljeno društvo. Da li u tranziciji, da li u vlastitom besmislu, ne znam, ali mislim da svi hoćemo, ali kada nas pitaju šta, mi ne znamo. Cijeli niz događaja u proteklih dvadesetak godina nanio nam je takvu psihološku štetu da smo se jednostavno priklonuli onoj povorci pasivnih i da dalje od kritike iz četitiri zida ne znam i ne smijemo. Čak i onda kada čujemo vapaj za aktiviranjem i akcijom koja bi nam pomogla da se pokrenemo i napravimo rezultate, tako oštro ošamarimo te glasine da apsolutno gube volju i želju da i dalje osvješćuju. Zato nam i odlaze mladi ljudi i zato obijaju da nastave sa izgradnjom bolje budućnosti u našoj zemlji.
Situacija za mlade ljude u Bosni i Hercegovina jeste loša. Kritikovati bih mogao i obrazovanje, i roditelje, i vlast, i poslodavce, i tržište rada, i svaki segment našeg postojanja. Ali, već viđeno. Ali pitajmo se kako nam može biti bolje, i počnimo sa vlastitim primjerom. Razvijajmo pozitivne vrijednosti u nama samima i usađujmo ih u našu djecu. Garantujem vam, ako tako budemo radili bosanskohercegovačka omladina će nas iznenaditi. Armija je to.
Koliko mladi ljudi danas rade na izgradnji svoje budućnosti i da li je i nakon 20 postratnih godina moguće planirati uspješnu budućnost kroz uspješnog pojedinca?
Uspješna budućnost u Bosni i Hercegovini iz ove perspektive se zasigurno ne nazire, međutim ja odbijam da vjerujem u bilo kakvu budućnost drugačiju od uspješne. Možda sam vječiti optimista, ali duboko vjerujem u mlade ljude, duboko se uzdam u svoju generaciju i svakog jutra se budim sa osmijehom na licu kao da je došao dan kada smo dobili šarmantnog, elokventnog i inspirativnog mladog lidera koji će rastjerati ovo tamno nebo iznad nas. Nestvarno? Možda! Ali drugi scenario ne želim i neću prihvatiti. Ako se nečim možemo pohvaliti u našoj zemlji onda su to nevjerovatni mladi ljudi koji se junački snalaze u ovim ekstremnim uslovima i svakog dana pišu pozitivnu priču na stranicama uprljanim lažima, mitom, korupcijom, pa čak i krvlju. Kada samo pogledam krug ljudi koje imam priliku da sretnem na svim svjetski priznatim događajima, seminarima, konferencijama i forumima, srce ne može a da mi ne zadrhti od ponosa i dike. Ne trebam ni govoriti o onima kojima se potajno divim i čiji rad redovno i pomno pratim jer je takvih je dosta. Upravo u njima vidim tu sliku uspješne i pozitivne Bosne i Hercegovine, koja koliko god da je daleka i strana, moguća je i neophodna.
Tokom studiranja si mnogo putovao kroz Evropu i vjerujemo da si stekao različita poznanstva i razvio kod sebe različite vještine. Kakvo iskustvo imaš nakon stažiranja u Evropskom parlamentu?
Moje parlamentarno iskustvo je definitivno bilo ono koje mi je promijenilo život. Uvijek ga analiziram iz tri perspektive: iz perpsektive ljudi s kojima sam dijelio ovo iskustvo, iz perpsektive posla koji sam obavljao i iz perspektive mogućnosti koje mi je Brisel ponudio. Ako počnem od same ekipe – od devet brilijantnih mladih ljudi, sa nevjerovatnim iskustvima, životnim pričama i trudom uloženim u rad, obrazovanje i mijenjaje svijeta, ne mogu a da ne ustanem i skinem kapu. Osjećam se nevjerovatno privilegovanim da budem dijelom tako odabranih mladih lidera iz cijelog svijeta koje je gosp. Pat Cox odabrao kao polaznike svoga programa. Nadalje, ured u kojem sam radio dao mi je fenomenalnu osnovu za obostrano učenje.
Gosp. Preda i njegov tim stručnjaka nesebično su svoja zavidna iskustva dijelili sa mnom, te povjeravajući mi značajne zadatke motivisali ono najbolje u meni za dodatnim radom, trudom i učenjem. Brisel mi je ponudio nevjerovatnu mogućnost sa profesionalnim usavršavanjem u svakom mogućem smislu, bilo da se to radi o bilo kojoj oblasti koja je do sada bila predmet mog interesovanja: arhitektura, dizajn, ljudska prava, ljudi sa poteškoćama u razvoju, migracije, sigurnost, omladinski aktivizam, itd.
Takav jedan profesionalni inkubator ti na dnevnoj osnovi daje mogućnost da sjediš, razgovaraš i surađuješ sa najznačajnijim imenima evropske, ali i svjetske političke scene u njenom najširem smislu.
Da li je Bosna ‘evropska zemlja’ ili je samo ‘zemlja u Evropi’?
Bosna i Hercegovina je u ime svojih građana zaslužila da bude evropska zemlja, iako je za garnituru iz političke elite (iako lično smatram da im više priliči naziv političke kaste) već odavno samo zemlja u Evropi, bez potrebe za boljim i pozitivnijem afirmiranjem na međunarodnoj i geopolitičkoj sceni. Lično, dijelim mišljenje sa Marijom Todorovom, bugarskom filozofkinjom i historičarko, kada kaže da je sasvim uredu da neko ne želi biti dijelom mirovnog projekta zvanog Evropska unija. Ali biti izvan njega je gora alternativa. Ako je neko Švicarska i ima dovoljno novca da sebi to priušti, tek tada je to uredu. Nisam baš siguran da smo naučeni da funkcionišemo sami, historijski smo uvijek bili dijelom nekih kišobrana i samo ušuškani u neki od takvih rješenja možemo da funkcionišemo. Meni se lično boja konkretno ovog kišobrana jako sviđa i raznolikost koja je idejno sadržana u njemu predstavlja mi jednu pozornicu za čiju ulogu je vrijedno boriti se. Idealna nije, ali još jednom, biti izvan nje je gora alternativa.
Uskoro ćeš zvanično i magistrirati, da li oblast koju si izučavao, arhihtekura ima prosperitet u bh društvu? Koje oblasti želiš izučavati i šta je zapravo ono što želiš ostaviti iza sebe?
Uskoro ću završiti i taj segment svog obrazovanja i prije svega, odrastanje. Kao neko ko istinski vjeruje u obrazovanje, bilo formalno ili neformalno, nekako se čudno osjećam što ću već kroz nekoliko dana pogledati iza sebe i vidjeti niz godina, niz teških i lijepih situacija, i neprospavanih noći sadržanih u još jednom prefisku koji će mi biti dodijeljen. Međutim, kada pogledam naprijed, u pravcu jedne od svojih struka, u ovom slučaju arhitekture, neću imati najljepše prizore. Divlja i neplanska gradnja u našem glavnom gradu, komercijalizacija svakog mogućeg kvadrata i stremljenje ka visinama s ciljem što natrpanijeg, ali ne i kvalitetnijeg životnog okruženja, te struka koja se godinama guši u monopolu politički podobnih imena i namještenih tendera, samo su neke od stvari koje će mi zaparati vidokrug.
Arhitektura kao nauka ima prosperitet. Sve dok razvijamo tehnologiju i gradimo svijet, unaprijeđivat ćemo arhitekturu i zasigurno će ostati neizostavan dio naših zivota i predmet interesovanja akademije i građana. Ali koliko ćemo se okrenuti ka ekološki održivom, ljudima podobnom i životno kvalitetnom građenju i razvoju, ostaje da vidimo. U cijelom tom haosu i, paradoksalno, skladu koji se dešava oko nas moje interesovanje definitivno je otišlo u smjeru barijera koje mi kao arhitekti svakodnevno namećemo i koje su nametnute generacijama prije nas i jedne kategorije koju konstantno zanemarujeme i diskriminaramo- a to su ljudi sa poteškoćama u razvoju.
Nevjerovatna cifra od skoro 20% ljudi sa određenim poteškoćama u razoju od ukupnog broja stanovništva Bosne i Hercegovine i skoro nepostojanje infrastrukture koja bi omogućila inkluzivan i dostojanstven život koji ne bi trebao da bude luksuz i privilegija nego osnovno ljudsko pravo, sasvim dovoljno govori o značaju podizanja svijesti o ovim pitanjima. Evo vam savjet. Sjedite u kolica i jedan dan odlučite da se solidarišete sa mnogim majkama, suprugama, očevima, bakama, kćerkama i sinovima, pa otiđite da platite struju, komunalije, obavite nabavku namirnica i dovedete dijete iz obdaništa. Tek tada ćete vidjeti koliko malo znamo, malo se trudimo i skoro da i ništa ne radimo da ljudima koji ne traže ništa više nego svoje osnovno pravo omogućimo isto.
Bojim se da stalno zaboravljamo da jednog dana mi, ili neko od naših najdražih, možemo biti na tom mjestu.
Šta će to ostati iza mene – ne znam. Mlad sam i stoga vidim bezbroj mogućnosti i potencijala koje želim da iskoristim. Ali ako uspijem nekoga učiniti sretnim i od svog okruženja napravim bolju, zdraviju i okolinu koju će ljude jednako poštovati, tada ću biti ostvaren građanin Bosne i Hercegovine.
Vidiš i svoju budućnost u Bosni i Hercegovini i da li možeš sa sigurnošću reci da ćeš naći partnere sa kojima ćeš moći realizovati svoje planove?
Koliko god me moji putevi uvijek vodili izvan Bosne i Hercegovine, uvijek me njoj i vrate. Stoga, ukoliko budućnost koju želim, ne samo sebi, nego svim svojim sugrađankama i sugrađanima bez obzira koje vjerske, nacionalne, seksualne ili bilo koje druge opredijeljenosti bili, uspijem ostvariti zajedno sa ovom hrabrom armijom mladih lidere koju spomenuh na početku naše ugodne priče, onda će to biti prava Bosna i Hercegovina koju svi želimo i kojoj se nadamo a i Bosna i Hercegovina u kojoj vidim sebe. Partneri postoje, potencijal postoji, ljudski resursi itekako.
Potrebna nam je smjena ove generacije koja vrlo sebično i zlonamjerno čuva tabore izgrađene na nacionalizmu, širenju mrznje i time ćemo dobiti oslobođenje resurse i vjetar u leđa za realizacijom svega onoga što smo već odavno i zaslužili, a to je život izgrađen u ljubavi, poštovanju i jednakosti.