Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osjećanjima. Sjedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako ulijeva u nebo.
Ne pitaj poslije otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvjezda.
Kad odem, zrak će postati pomalo hrapav i boljet će. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cvijeća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osjećaji materija, pa eto: i vječnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svijetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milijun puta brža nego svjetlost. | Miroslav Antić