Vrijeme nije samo rijeka, koja se neprestano izlijeva iz korita, tako da čovjek mora bježati, dok ona plavi sve iza njegovih leđa, da ne mora da bježi u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu rijeka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu.
Samo naša beznadežna usklađenost, umor čula, nestvarna snaga sjećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana.
Svakog jutra stupamo na nepoznato mjesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sjećanja, koja nam govore tko bismo mogli biti. Nepovezana, pohabana sjećanja, koja više ne prave razliku između svijeta kroz koji smo usput prošli i sjenki koje je on bacio na izbušenu vjetrovitu glavu, dok smo bježali naprijed, sve dalje.
Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo posljednji put, jer ne razumijmo to nepoznato što nam ide u susret, i riječi kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bježimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili… | Jens Kristijan Grendal