Čovjek, star 92 godine, omalen, ponosnog držanja, dobro obučen i uredno obrijan, koji ustaje svako jutro u osam, uredno počešljane kose, seli danas u starački dom. Nakon strpljivog čekanja od nekoliko sati, osmjehnu se prijateljski, kad ga obavijeste da je njegova soba pripremljena. Njegova 70-godišnja supruga je nedavno umrla i zato mora i on seliti.
Dok se u svojim kolicima lagano kreće prema liftu, opisujem mu malu sobu s platnom ispred prozora, koje predstavlja zavjesu.
– “To je vrlo lijepo”, kaže on entuzijazmom osmogodišnjeg dječaka, kome su upravo poklonili psića.
– “Gospodine Wins, pa još niste ni vidjeli sobu.”
– “To nema nikakve veze”, veli on.
“Ja sam u svojoj glavi već odlučio da je moja soba lijepa. To je odluka, koju donosim svaki dan kad se probudim. Sreća je nešto, što biraš unaprijed. Da li je moja soba lijepa ne ovisi od namještaja ili dekoracije. To ovisi ponajprije od toga kako ja zapažam stvari. Ja sam biram hoću li ostati cijeli dan u krevetu i brojati dijelove tijela, s kojima imam problema ili ću ustati i zahvaliti nebu za one dijelove, koji me još uvijek služe. Svaki dan je poklon za sebe i dokle god mogu otvoriti oči, upirem svoj pogled u novi dan i sjećam se sretnih momenata iz svog života. Starost je kao račun u banci, uzimaš s njega onoliko koliko ti je potrebno. Dakle, moj savjet ti je da na svoj račun sreće stavljaš što više možeš.”