Kad je riječ o ostavštini prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, malo je toga dobrog. Sve dobro vjerojatno se može sažeti u četiri sporazuma predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića. Prva dva su ratna, Washingtonski, kojim je u ožujku 1994. godine prekinuto neprijateljstvo Hrvata i Bošnjaka i stvorena Federacija Bosne i Hercegovine, a drugi je Splitski (Splitska deklaracija) iz srpnja 1995. godine, o vojnom savezništvu hrvatskih i bosanskohercegovačkih oružanih snaga radi oslobađanja od okupacije. Druga dva sporazuma su sa samog kraja Tuđmanova predsjedništva, iz 1999. godine, i to Sporazum o razgraničenju i Sporazum Ploče-Neum.
Nakon razdoblja potcjenjivanja značenja samostalne bosanskohercegovačke države i državotvornog kapaciteta Bošnjaka, predsjednik Tuđman je – doduše, pod američkim pritiskom – potkraj rata počeo Bosnu i Hercegovinu tretirati kao saveznicu, a na samom kraju mandata prema njoj se počeo odnositi kao prema ozbiljnoj susjednoj državi, s kojom valja riješiti otvorene probleme i uspostaviti politike koje će osiguravati zajedničke interese.
Sve dobro vjerojatno se može sažeti u četiri sporazuma predsjednika Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.
Najslabija karika Hrvatske u odnosima s Bosnom i Hercegovinom, činjenica je da kod Neuma, Bosna i Hercegovina prekida kontinuitet hrvatskoga državnog teritorija i zonu Dubrovnika ostavlja odsječenu od matičnoga državnog korpusa. Najveći problem Bosne i Hercegovine je, pak, da ona nije zemlja bez faktičnog izlaza na more (Land Lock Country), ali da u zoni Neuma nema mogućnosti osigurati svoj nesmetani pristup otvorenom moru. U vrijeme Jugoslavije bosanskohercegovačka privreda izgradila je i razvila Luku Ploče, koja je bila izlazna luka Bosne i Hercegovine, a sporazumom su predsjednici Tuđman i Izetbegović definirali status Bosne i Hercegovine u pločanskoj Luci, koridor od luke do granice kod Metkovića, u zamjenu za hrvatski koridor kod Neuma.
Nakon toga izgubljeno je 14 godina, sporazum nije niti ratificiran, niti proveden, a kad je u srpnju 2013. godine Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, taj sporazum nije unijela u EU kao dio svog “acquisa”, koji bi onda EU usvojila kao dio svoga pravnog poretka. Time što sporazum nije ostvaren prije pristupanja Hrvatske EU, njega je počela propitivati europska administracija koja je konstatirala da prava što ih Bosna i Hercegovina tim sporazumom daje Hrvatskoj, nadilaze standarde europskoga prava, ali da te standarde nadilaze i prava što ih u pločanskoj luci Hrvatska daje Bosni i Hercegovini.
‘Trošenje’ Stonskog zaljeva
Već u prethodnoj fazi, kad su hrvatske vlasti odlučile ne provesti sporazume Tuđman-Izetbegović iz 1999. godine, Hrvatska je počela planirati spajanje dubrovačke regije mostom kopno-Pelješac (Komarna-Brijesta), čime se de facto narušavaju hrvatski ekološki i razvojni interesi. Pelješac je jedan od rijetkih dijelova hrvatske obale koji nije građevinski “potrošen”, a Stonski je zaljev ekološki osjetljivo područje. Izgradnjom mosta i pristupnih cesta na Pelješcu bi se potaknula izgradnja i ubrzano se trošio prostor, koji je inače trebao ostati zaštićen za naredne generacije, a usmjeravanje prometa na Ston može ugroziti i ekološku ravnotežu tog prostora. Put preko Pelješca je skup i ekonomski neisplativ, a i daleko dulji nego neumskim koridorom. “Europskom zaobilaznicom” Bosne i Hercegovine, susjednoj državi Hrvatska šalje pogrešnu poruku o dugotrajnom odsustvu njenih integracijskih šansi.
Europska je unija, kao i svaka hijerarhijska birokratska organizacija, zahvaćena tipičnim obilježjima birokratske strukture, a jedno od njih je i pomanjkanje fleksibilnosti i inovativnosti. U takvim se okolnostima može dogoditi da se ekonomski neracionalan projekt s ekološki i razvojno štetnim posljedicama ocijeni kao politički poželjan. Nedostatak inovativnosti u Vladi Zorana Milanovića u Hrvatskoj je, pak, doveo do toga da njegova Vlada posve nekritički preuzme projekt prethodne i predstavi ga Bruxellesu kao način rješavanja važnog problema regionalne povezanosti.
Hrvatska još nije niti aplicirala za sredstva, nego je samo europskim novcem dobila izrađenu studiju izvedivosti projekta.
Europski se projekti realiziraju polako i ova administracija neće moći ponovno započeti izgradnju mosta Komarna-Pelješac, ali ovog puta u okviru europskog projekta i s očekivanjem da tu izgradnju neće financirati, prije svega ili isključivo, hrvatski državni proračun, nego europski fondovi. Hrvatska još nije niti aplicirala za sredstva, nego je samo europskim novcem dobila izrađenu studiju izvedivosti projekta, što je preduvjet za prijavu projekta fondovima EU-a. Tek će iduća vlada moći taj projekt kandidirati za europske fondove, a ova je namjeravala raspisati tender za izvođenje radova, kako bi stvorila dojam da je ona nešto konkretno napravila za provođenje tog projekta.
Upozorenje iz Sarajeva da most nije moguće početi graditi ako se prije toga ne riješe pitanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru i razgraničenja na Jadranu posve je očekivano, jer Bosna i Hercegovina je i u vrijeme prethodne administracije postavljala jednako pitanje. Sporazum Tuđman-Izetbegović taj je problem rješavao: Bosna i Hercegovina je prema tom sporazumu izlaz na otvoreno more trebala imati iz Ploča, jer nije realno u Neumu graditi niti teretnu, niti mornaričku luku, a nije realno ni očekivati uplovljavanje u neumski akvatorij niti turističkih kruzera, niti ratnih brodova.
Pogrešan put Hajdaša-Dončića
Na upozorenje bosanskohercegovačkog Ministarstva prometa i komunikacija, hrvatskom kolegi Siniši Hajdašu-Dončiću, da je prije početka izgradnje mosta nužno regulirati pravo kontakta Bosne i Hercegovine s otvorenim morem, hrvatski je ministar mogao reagirati različito. Mogao je inicirati stručne razgovore, a mogao se i na neki način “oglušiti” o inicijativu. On je, međutim, učinio baš ono što racionalni političar u zemlji članici EU-a nikako nije smio uraditi – počeo je prijetiti susjednoj državi i potcjenjivati njenu međunarodnu ulogu. Zaprijetio je Bosni i Hercegovini da će, bude li opstruirala njegov projekt, “do EU-a morati preko Drine i Srbije”, jer da će on u tom slučaju opstruirati izgradnju mostova preko Save i povezivanje Bosne i Hercegovine na hrvatske prometne koridore.
Svaki europski političar zna da unutar EU-a vrijedi načelo supsidijarnosti, načelo da se politike oblikuju na onim razinama na kojima je to moguće raditi najefikasnije, najbrže i najbolje. Kreiranje prometnih koridora jedna je od politika koja se ne vodi na razini država članica, nego na razini Unije. Povezanost Bosne i Hercegovine s EU-om pitanje je prometne strategije, za razliku od mosta kopno-Pelješac, koji nije dio europskih prometnih koridora i ne može konkurirati za sredstva za razvoj europskih prometnih koridora, jednostavno zato što ne može biti ekonomski isplativ. Zato Hrvatska namjerava njegovu izgradnju financirati iz sredstava za regionalni razvoj, kojima se potiču projekti što osiguravaju uravnotežen i jednakomjeran razvoj rubnih regija.
Kreiranje prometnih koridora jedna je od politika koja se ne vodi na razini država članica, nego na razini Unije.
Hrvatska ne smije opstruirati bosanskohercegovačko povezivanje s europskim koridorima, a da pritom ne pretrpi ozbiljnu cijenu unutar EU-a. Politika pritiska i opstrukcije može se voditi neko vrijeme, unutar EU vrijedi i načelo solidarnosti članica, koje dovodi do toga da se povremeno “zažmiri” na to što članica nastoji ucjenom postići neki ustupak nečlanice. Međutim, takvo “okretanje glave” ne može trajati dugo. Prvi put kad članica koja “ucjenjuje” treba neki ustupak drugih članica, upozoravaju se na neusklađenost njene politike prema europskim standardima, a ako članica dugotrajno “zanemaruje načelo vladavine prava u nekom pitanju”, prema amsterdamskom joj mehanizmu može biti ustegnuto prvo odlučivanja o tom pitanju.
U praksi europskih političara posve je nezamislivo da neki političar susjedima kaže: “Moja država u rukama drži ključeve nekog vašeg interesa i ako vi mojoj zemlji ne omogućite da ostvari neki svoj interes, mi ćemo ‘okrenuti bravu’ i blokirati ostvarivanje vaših interesa, čak i u slučaju da su oni dio zajedničkih europskih politika.” Naravno, takve se poruke ponekad šalju implicitno, kao “poticaj na razmišljanje”, ali kao otvorena prijetnja – nikad. Kad se izreknu kao otvorena prijetnja, otvara se i put za zaštitu interesa pred europskim sudovima.
Zašto šuti ‘prva potpredsjednica’
Hajdaš-Dončić jedan je od najlošijih ministara u poslovično neefikasnoj Milanovićevoj Vladi. Propao mu je projekt davanja auto-cesta u koncesiju, a na njemu je Vlada zasnivala smanjivanje javnog duga i nekakav ekonomski oporavak. Raspada mu se sustav željeznica, upravljanje auto-cestama je neefikasno, promjenom porezne politike doveo je do toga da poduzeće koje upravlja auto-cestama nema otkud vraćati kredite uzete za njihovu izgradnju. Raspisivanje tendera za izgradnju mosta kopno-Pelješac trebao je biti njegov jedini uspjeh u mandatu kojim je trebalo prikriti druge neuspjehe. Pristanak na razgovor s Bosnom i Hercegovinom o mostu značio bi odgodu raspisivanja tendera, a most bi ostao u potpunosti projekt idućih vlada. Otuda njegova tako nervozna reakcija.
Zastrašujuće je, međutim, da u članici EU-a Vlada ne funkcionira kao kolektivno tijelo izvršne vlasti, da ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić (koja je, usto, formalno “prva potpredsjednica” Vlade, što god to značilo, jer ta funkcija nije zakonski definirana) ne reagira kad se član kabineta miješa u oblast europske i vanjske politike i ugrožava proklamirani koncept o tome da će Hrvatska unutar EU-a zagovarati povezivanje svoga susjedstva, a posebno Bosne i Hercegovine s Unijom. Svojim najvećim uspjehom ministrica Pusić smatra “taylormade” pristup Bosne i Hercegovine u procesu integracije, što ga je do neke mjere preuzela i njemačko-britanska inicijativa.
Hajdaš-Dončić jedan je od najlošijih ministara u poslovično neefikasnoj Milanovićevoj Vladi.
Pristup Bosni i Hercegovini što ga je “skrojio” ministar prometa Hajdaš-Dončić posve je drukčiji, zasnovan na prijetnji i podcjenjivački prema susjednoj državi, kontaminira hrvatsku ulogu u zajedničkim europskim politikama, pa i u politici proširenja, stvara sramotnu sliku o Hrvatskoj kao zemlji koja članstvom u EU nastoji ucjenjivati, i čini upravo ono što se obvezala da neće raditi. Pritom opstruira zajedničke europske politike i temeljna načela na kojima se zasniva europska integracija.