”Zbog 10.000 eura ovi momci, ova zlatna djeca moraju se crvenjeti pred svojim vršnjacima, zbog u sportu smiješnog iznosa naša košarkaška budućnost zamalo je ostala kući, zbog potpunog haosa u državi koja je košarku ove godine stimulirala s nula maraka i zbog bezbroj tužnih, užasnih, groznih iskustava koje u sebi nosim sve ove godine, ja u ovom momentu ne znam da li da skačem i smijem se, da slavim i pjevam ili da eksplodiram od muke”, priča Harun Mahmutović, generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba.
Sve je dakle kao dan jasno. Mahmutović i njegovi saradnici godinama rade fantastičan posao. Naše omladinske reprezentacije briljiraju gdje god zaigraju, naš najbolji seniorski tim redovno je na završnicama Eurobasketa. Uskoro ćemo ponovo gledati i žensku reprezentaciju na parketu. Sve to i još mnogo toga, a skoro da nikog nije briga.
Nije ovo nikakav promotivni tekst, pohvalnica jednom čovjeku. Svi koji Mahmutovića znaju, koji su ga upoznali s onom luđačkom energijom i potpunom posvećenošću jednom cilju, svi oni znaju kako u domaćoj košarci stvari stoje.
Za ostale kolektivne sportove uvijek će se pronaći nekakav novac. Za košarku neće, osim možda u kasi Kantona Sarajevo koji je dosad Savezu jedini pružio pomoć. A treba li govoriti da je upravo čarobna igra s narandžastom loptom naš najbolji sportski izvozni proizvod. Godinama.
”Ni sam ne znam zbog čega. Bojim se da u ovom momentu afekta kažem nešto što će sutra biti još jedan teret, ali baš me briga. Ne krijem to i reći ću otvoreno – naša košarka smeta svima koji žele dijeliti Bosnu i Hercegovinu, koji ovu zemlje ne vole i kojima smeta jedinstven Savez u kojem se svi gledaju u oči dok razgovaraju. Nijedan sport u ovom zemlji nije nas toliko promovirao proteklih decenija, ma ni blizu. Ovo što naša djeca prave iz godine u godinu je čudo. Pa plasirali smo se među četiri najbolja tima u Evropi. I jedini od 16 država koje imaju svoje reprezentacije na turniru nismo platili kotizaciju. U zemlju da propadnem od srama”, dodaje.
A ovo što je Mahmutović držao u sebi nije ništa novo. Oni koji su oko njega znaju koliko je puta vlastiti obraz založio da bi djeca imala opremu, da bi mogla putovati, igrati, pripremati se…
”Kakav Harun Mahmutović. Ja sam ovdje najmanje bitan. Važna su ova djeca. Da li uopće iko razumije šta su napravili? Da li iko shvata koliko je ovo veliki uspjeh? Šta raditi i kako dalje? Zbog čega uopće košarka treba u Bosni i Hercegovini? Kome? Ne znam šta bih, da li da slavim ovu pobjedu u koju još ne vjerujem ili da plačem od muke”, na kraju nas pita Harun Mahmutović.
Ništa. Tišina i s druge strane. Zar je uopće potrebno bilo šta komentirati.
I da li će ova zlatna djeca iz hotela izaći plaćenih računa….