Nikoga, garantujem, potpisujem, tvrdim i svjedočim, nikoga nije briga za zdravlje građana Bosne i Hercegovine, danas, 13.augusta 2015.godine. Bez pretjerivanja i autorskog nadahnuća i samopouzdanja da se odgovori na sva moguća pitanja, društvo u kojem živimo apsolutno ne mari za zdravlje svojih građana, za zdravlje svoje djece i budućnost naraštaja koji dolaze i kojima će, kao i mojoj generaciji, najbitniji predmet obrazovnog sistema biti – historija.
U naselju u kojem sam odrastao parkovske noći su često zajedno provodila tri dječaka, pa momka pa sada ozbiljne, zrele ličnosti. Ni jedan od njih nema ni 40, a svi su operisali tumore. Jedan karcinom na debelom crijevu, drugi karcinom kože i treći adenom nadbubrežne žlijezde. Hvala Bogu, živi su i čitavi, i samo ilustruju nešto što je u društvu u kojem žive – opšta pojava.
Nema čitaoca ovog teksta koji se neće sjetiti nekoga koga poznaje a ko trenutno prima hemoterapije ili je eto uspio da se izliječi ili eto nije uspio da se izliječi. Eto tako, kako god je – od Boga je. Ima li išta što bi pomoglo zdravlju građana Bosne i Hercegovine ili, da se obratim politički korektno, Bošnjacima, Hrvatima i ostalima u Federaciji ili Srbima i ostalim u Republici Srpskoj? Možemo li, u pauzi između dva reality show-a, u pauzi između izvještaja o dva projekta nevladinog sektora, u TV dnevniku, malo prije ili malo nakon izvještaja o novim koalicijskim pregovorima, dobiti i informaciju otkud toliki karcinomi u današnjoj Bosni i Hercegovini? Ako bismo se usudili kritikovati na ovu temu, onda je dijapazon potencijalnih zamjeranja vrlo širok – od svih nivoa vlasti, zdravstvenih ustanova, industrijskih giganata, medija, nevladinog sektora i, naročito, stručne javnosti. Ako bismo ostali na ćutanju, morat ćemo biti strpljivi i tihi, ne insistirati na medicinskim analizama i liječiti se alternativnim putem – da nam ne bi „nešto otkrili“. „Ne treba se previše ni pregledati“, reći će vam nadahnuti sagovornik, ispijajući svoj dupli vlahov, gaseći cigaretu u pepeljaru pored koje je kesica čipsa, dok sjedi sa vama i ne sluša vas, misli na jutrošnji poziv iz mikrokreditne organizacije i molbu da rata kredita bude uplaćena čim prije.
Najinformativnije i najpovršnije na svijetu, na prvu google pretragu – dobio sam odgovor da su ovo faktori koji povećavaju rizik od nastanka tumora u ljudskom organizmu:
- Ishrana bogata holesterolom i mastima životinjskog porijekla
- Ishrana siromašna vlaknima, svježim voćem i povrćem
- Neaktivan stil života
- Pretjerana gojaznost
- Pušenje
- Alkohol
- Izloženost UV zracima
- Dugotrajni stres
- Život u industrijalizovanoj sredini
- Određeni virusi i bakterije
Ne treba nam nikakva statistika, i nemamo je, jasno je da svaki građanin Bosne i Hercegovine ispunjava većinu uslova. Da su ovo uslovi za zaposlenje, bilo bi 150.000 aplikacija. Nije to sporno, sav je svijet bolestan i Amerikanci su gojazniji od nas, finansijski smo nemoćni za neko veliko izlaganje UV zracima (šteta, rado bismo), isti holesterol, soju i margarin jedu i Bugari i Rumuni i Grci i Makedonci (tržište jugoistočne Evrope), voće i povrće nam je svakako nekvalitetno i odvratno ali mene zanima samo jedno: jesmo li uistinu takvo društvo u kojem niko ne vidi interes bavljenja zdravljem ljudi sa kojima živi i zdravljem svoje djece? Jesmo li došli u takav ćorsokak u kojem je san zarada dostatna za liječenje na privatnim zdravstvenim ustanovama (kolokvijalno, narodski: „liječenje bez čekanja“), bez pojedinaca, stručnjaka, akademika, ljudi koji bi preuzeli odgovornost, prihvatili cijenu i dijapazon potencijalnih zamjeranja i u eter društva u kojem žive odaslali poruke koje nisu plaćene, koje nemaju konkretni dnevni profit i koje jednostavno imaju za cilj da pomognu? Kome se obratiti za savjet? Ko ima 5 minuta dnevno da vam odgovori na e-mail, da vas pomogne pa i ohrabri baš onaj dan kada vam je magnetnom rezonancom dijagnostifikovano strano tijelo, uz zavidnu medicinsku terminologiju i prognozu da će možda trebati operacija, možda hemoterapija i možda zračenje i možda ništa od toga neće biti od koristi?
Ima li neko ko je spreman prije toga i poslije toga i uvijek besplatno organizovati predavanja o štetnim posljedicama žderanja junećih i pilećih kobasica, štetnim efektima jedenja industrijskih, instant pripravaka punih najštetnijih masti? Ko je spreman pronaći doktora koji će govoriti besplatno, u besplatnoj sali, uz besplatni interes medija i činiti opšte dobro, koje će jednom, bar na 10 posto ili bar na 2 posto ciljne populacije imati efekta?
Ima li, u kakofoniji kvazistručnjaka i naučnika, u haosu zdravstvenih ustanova privatnog karaktera neko ko će platiti, sprovesti istraživanje koje odgovara na moje pitanje i posvetiti 5 godina i 10 miliona maraka unapređenju trenutnog stanja? Ima li, uopšte, iko koga ova tema bar malo interesuje i ko u tome između ostalog vidi i priliku? Amerikanci to zovu korporativna društvena odgovornost, to bi bio scenario u kojem baš, naprimjer, pileća mesna industrija u Bosni i Hercegovini, ona koja jedina opstaje zbog niske cijene bijelog mesa (zna li neko kakav je kvalitet??), investira 10 miliona KM kako bi pomogla građanima da budu zdravi pa da, hajde da to tako prevedemo, duže budu i kupci piletine ovih proizvođača.
Nekad razmišljam i: ima li ijednog vjernika, ima li u Bosni i Hercegovini ijedan čovjek koji stvarno vjeruje u Boga, Božije određenje, Drugi Svijet, Božiju Svemoć, jer ovaj narod se odnosi prema Bogu kao prema sekretaru mjesne zajednice, bitno je da imaju kontakt, jer im dotični uvijek može zatrebati. Ovaj narod uglavnom svoju misiju na ovom svijetu svodi na sticanje mogućnosti plaćanja pregleda u privatnim zdravstvenim ustanovama.
Konačno, nema odgovora otkud toliki karcinomi u Bosni i Hercegovini. Ima tu mnogo razloga i konačnog odgovora nikada neće biti. Kao što nikada neće biti konačnog odgovora zašto je tako malo ljudskosti u društvu u kojem živimo. Kriva je zapravo, cijela slika. Uzroci su slojeviti i slični i odgovori na pitanje iz naslova i pitanje o deficijenciji ljudskosti su zapravo isti.
Nije teško raditi dobro, samo neko treba početi.
Smrt je neminovna, ali je sam proces truljenja u značajnoj mjeri stvar našeg izbora. Neko treba početi, neko treba biti čovjek. Do tad, iz goveđih kostiju i iz bosanskih jezera i rijeka hvatamo posljedice nekog drugog neljudstva, radijacije i štetnih materija. Spavamo u košmarima prošlosti i sadašnjosti, i ne čudi nas ništa, ni karcinomi. Mi nismo životinje, mi smo gori od bilo kojih životinja, i to nije druga tema. To je ista tema. To je zapravo to.