Većina kovova predstavlja izuzetno umjetničko ostvarenje. U tome se posebno ističe zlatnik kralja Tvrtka I kome po tom pitanju nema konkurencije u ukupnoj evropskoj srednjovjekovnoj numizmatici.
Treba i to naglasiti da Bosna u odnosu na ostale južnoslavenske zemlje ima najveću i najkompletniju seriju kovanja novca, potom najduži staž i najljepše kovove koji po varijacijama, umjetničkoj obradi i likovnom sadržaju idu u sam vrh srednjovjekovne evropske numizmatike, bilo da je riječ o srebrenom ili zlatnom novcu.
Nasljednik bana Stjepana II, bratić mu Trvtko, nastavio je s kovanjem novca po uzoru na svoga prethodnika.
U početku je po svemu podražavao njegov novac, da bi se od desete godine svoje vladavine osamostalio i počeo kovati kvalitetniji i ljepši od onog koji je izdavao njegov prethodnik.
Godine1365. uputio je molbu Dubrovačkoj Republici da njihovi graveri izrade kalup za njegov novi novac.
Bio je od srebra, to jest dinar.Ukupno je izdao 4 emisije sa 8 tipova. Dvije emisije je izdao kao ban (do 1377. g.), a dvije kao kralj. Usvim slučajevima avers nosi njegov lik, bilo u sjedećem ili stajaćem položaju, s mačem i žezlom u rukama, a na reversu je uvijek slika sveca.
Tvrtko je prvi bosanski vladar koji je počeo kovati zlatni novac. Izdao je samo jednu seriju s jednim tipom.
To je čuveni njegov zlatnik, jedinstvenog izgleda, veličine i težine. I njegov srebreni novac predstavlja izuzetno umjetničko ostvarenje i najljepši iskovani srebreni novac srednjovjekovne Bosne. Promjer mu iznosi 20 mm a težina 1,65 g.
Tvrtko je nastavio kovati novac i kada se proglasio kraljem. Izdao je dvije različite emisije sa po jednim tipom, kovani od zlata i srebra. Onaj od srebra ima standardni izgled. Na aversu je njegov lik a na reversu lik sveca, zapravo Isusa. Smatra se da je kovan u Kotoru, nakon što je taj dio jadranske obale s tim gradom potpao pod njegovu vlast.
U drugom slučaju radi se o tzv. jubilarnom zlatniku ,vjerojatno iskovan 1377. godine u čast njegovog krunjenja za kralja. Zbog svoje veličine (promjer 30 mm), težine (14,05 gr), debljine (1 mm) čistine (24 karata), i likovne ljepote, na samom je vrhu evropske srednjovjekovne numizmatike.
Već je davno u stručnoj literaturi dobio epitet umjetnčkog remek-djela. Njegov značaj je i u tome što je u odnosu na dukate drugih zemalja, pa i onih koje su kovale onovremene trgovačke i političke velesile kao što su bili Venecija, Turska, Madžarska i dr., imao njihovu četverostruku vrijednost. Dok je npr. mletački dukat težio 3,559 gr, a takav je slučaj i s dukatima ostalih zemalja, bosanski je bio težak čak 14,05 gr.
Zbog visoke čistoće zlata (980/1000) i debljine (1 mm), bio je veoma tražen pa je malo nakon što je iskovan, naprosto razgrabljen. To je razlog da su primjerci tog novca danas veoma rijetki. Tvrtkov zlatnik, odnosno dukat, posebno je značajan za političku historiju Bosne i Hercegovine. Njime se, naime potvrđuje mnogo što iz srednjovjekovne historije Bosne. To je prije svega njena državnost.
Na prednjoj njegovoj strani nalazi se grb Bosanske države, koji je s nekim dodacima ujedno bio i grb bosanske vladarske dinastije Kotromanića. Sastoji se od štita sa šest ljiljana raspoređeni u dva polja. Iznad njega je kaciga i veo s raskošnom perjanicom.
Sa svake strane grba je još po jedan ljiljan. Na drugoj strani prikazan je propeti lav. Na obje strane je natpis na latinskom jeziku. Na aversu je ispisan latinski tekst gotskim slovima: MONETA AUREA REGISSTEPHANI (zlatnik kralja Stjepana), a na naličju: GLORIA TIBI DEUS SPESNOSTRA (slava tebi Bože naša nado.
Grb s ljiljanima na ovom zlatniku je isti onakav kakav se javlja na velikim državnim pečatima bosanskih kraljeva kao i
na plaštu kralja Tvrtka I izvezen zlatom, otkriven u njegovoj grobnici u Arnautovićima kod Visokog.
To svjedoči da su državna obilježja srednjovjekovne države bila ona sa ljiljanima.
Oslanjajući se na tu historijsku konstataciju piscu ovih redova je bilo to uporište da početkom rata 1992. godine izradi elaborat o tome i predloži javnosti da se ta obilježja uzmu za obilježja tada obnovljene naše države, to jest Republike Bosne i Hercegovine, što je bilo općeprihvaćeno.
Sudbina jedinog sačuvanog primjerka Tvrtkovog zlatnika
Naprijed je rečeno da je zbog izuzetne ljepote, težine i kvaliteta zlata od kojeg je iskovan, zlatnik kralja Tvrtka I ubrzo nakon što se pojavio bio je razgrabljen.
Kako je bio iskovan u čast njegovog krunisanja za kralja, jamačno je tom prilikom dijeljen šakom-kapom svim učesnicima proslave, a slat je i drugima po Evropi koji nisu prisustvovali krunjenju, a koji su održavali prijateljske odnose s Bosnom, odnosno Tvrtkom. A takvih je bilo puno, jer se iz arhivske građe zna da je Tvrtko uživao veliki politički ugled u onovremenoj Evropi.
Ovo se s razlogom navodi kako bi se pokušalo objasniti zašto se do danas sačuvao samo jedan primjerak tog zlatnika.
I zbog toga je unikatan, i kao takav ima dodatnu numizmatičku vrijednost.
Pouzdano se zna da se do 1944. godine nalazio u posjedu onovremenog direktora Zemaljske (Narodne) banke u Sarajevu Aleksandra Poljanića, pasioniranog kolekcionara i numizmatičara. Preseljenjem ovog u Zagreb zlatnik je tamo otišao nakon čega mu se gubi trag, da bi se iznenada 1995. godine, u vrijeme rata u Bosni, pojavio na međunarodnoj aukciji u Zagrebu.
Prije nego se kaže šta se tada s njim dogodilo, navedimo kako i gdje je nađendotični zlatnik .
Prema nekim navodima zlatnik je pronađen 17.12.1935. godine u šumi,na desnoj obali rječice Mileševke u okoli ci Prijepolja. Navodno su ga našli neki seljeci. Zajedno s njim navodno je nađeno još desetak drugih zlatnika, oko 90 komada sitnih srebrenjaka i 2 dukata madžarskog kralja Ludovika I.
Vlasti su od seljâka sekvestirale nalaz nakon čega je pohranjen u poreskom uredu u Prijepolju uz obrazloženje da se mora provesti postupak oko ustanovljenja vlasništva. Sud je o tome donio odluku 19.5.1937. godine, ali šta i kako, odnosno kud je nakon toga otišao zlatnik, ostalo je nepoznato.
Kao i obično kada se radi o unikatnom nalazu, tako i u ovome slučaju ima više priča o mjestu i načinu nalaza i o njegovoj sudbini.
Po nekim kazivanjima zlatnik je kupljen od nekog kujundžije u Livnu, drugi put se kaže da je kupljen na sarajevskoj pijaci. Navodno, u Sarajevo ga je donio neki seljak iz okolice Prijepolja od kojeg ga je kupio jedan jevrejski trgovac Od njega ga je, pak, kupio direktor banke Poljanić i tako je došao u njegov posjed.
Dok je 1995. godine u Bosni i Hercegovini još uvijek trajao rat, i dok se Sarajevo nalazilo pod opsadom, negdje u maju te godine, piscu ovih redova,t adašnjem ratnom direktoru Zemaljskog muzeja, stigne vijest od njegovih zagrebačkih kolega da će se u Zagrebu održati međunarodna aukcija umjetnina, među kojima će top-predmet biti zlatnik kralja Tvrtka.
Aukcija je, ustvari, io rganizirana zbog tog zlatnika. Na tu vijest odmah sam pokrenuo akciju da se kako-tako naša država pojavi na njoj i pokuša ga otkupiti.
Zahvaljujući razumijevnju onovremenog državnog rukovodstva osigurana su sredstva za tu namjenu i tako smo se pojavili na aukciji.
Osigurano je onoliko novaca koliko sam procijenio da u našim uvjetima možemo ponuditi. Bio je to iznos od 60.000 onovremenih njemačkih maraka (DM).
Početna cijena je bila 5000 DM, a onda se svaki put povećavala za5000 DM.
Kako je rasla cijena tako su odustajali brojni natjecatelji pa su na koncu ostala dva. Jedan je bio meni nepoznati gospodin, nesumnjivo jugoslavenske pripadnosti, što sam zaključio po govoru, i ja koji sam zastupao Zemaljski muzej, odnosno našu državu.
Kada se došlo do cijene od 50.000 DM, bilo mi je jasno da je konkurent odlučan u namjeri da po svaku cijenu dobije zlatnik.
Nakon što sam ja pristao na uzvikanu cijenu od 50.000 DM, na ponovi uzvik konkurent pristane na 55.000, a potom ja na 60.000 DM, i tada je nastao tajac.
Svi smo bili u iščekivanju da li će dotični ići dalje. I to se desilo.
Ja nisam mogao jer sam imao na raspolaganju iznos od 60.000 DM, i tako je taj unikat i dalje ostao izvan naše zemlje. Kasnije sam saznao da ga je otkupio izvjesni hrvatski iseljenik koji živi u Americi. Da li ga je nabavio za sebe, za neki muzej u Hrvatskoj i sl, ostalo je nepoznato.
Tek sam nedavno dobio naznaku od mojih kolega iz zagrebačkog muzeja da bi ga ipak prodao Zemaljskom muzeju. To je oživilo nadu i mogućnost da se vrati u Bosnu i izloži u njegovim vitrinama, s ostalim spomenicima i dragocijenostima koji se u njemu čuvaju a koji potječu iz vremena kralja Tvrtka koji ga je iskovao, i ostalih naših banova i kraljeva.