U usporedbi s precima kao što su neandertalci, suvremeni homo sapiensi imaju posebno istaknutu bradu. Neki znanstvenici pretpostavljaju da tako oblikovana ljudska brada pomaže čeljusti da izdrži silu koja se stvara žvakanjem, rekao je Nathan Holton, antropolog sa Sveučilišta u Iowi. No, u novoj studiji objavljenoj u časopisu Journal of Anatomy Holton i njegovi kolege navode da ta teorija o žvakanju ne drži vodu.
„Čini se da takav razvoj brade nema nikakve veze s otpornošću na savijanje čeljusti tijekom žvakanja. Oni nisu povezani”, rekao je Holton. Umjesto toga, on tvrdi da istaknutost brade može jednostavno biti posljedica činjenice da je ostatak lica tijekom evolucije postajao manji.
Da bi se utvrdilo štiti li zaista istaknutost brade čeljust od njezina savijanja tijekom žvakanja, Holton i njegovi kolege proučavali su rendgenske snimke iz studije o rastu lica provedene u Iowi, koja je pratila razvoj lubanje ispitanika počevši od njihove treće godine života pa sve do odrasle dobi. Koristeći ukupno 292 mjerenja 18 žena i 19 muškaraca, znanstvenici su pratili njihov razvoj čeljusti i raspodjelu kostiju.
Brada postaje izraženija s godinama, no znanstvenici su otkrili da ne postoje konzistentne povezanosti između izražene brade i otpora koji se stvara prilikom žvakanja. Zapravo, čeljust se relativno bolje odupire određenoj vrsti otpora u dobi od tri godine, kada brada još nije dobro razvijena, u odnosu na odraslu dob. „Ako brada ne pruža određenu zaštitu čeljusti, razlog za šiljaste ljudske brade tada je pravi misterij”, rekao je Holton. I neandertalci, ali i drugi preci, doživjeli su evoluciju lica tijekom vremena, no homo sapiens je doživio najveće smanjenje veličine određenih dijelova lica. Pogledamo li značajke lica savremenog čovjeka, u usporedbi s ostatkom lica donja čeljust posljednja je prestala rasti. Istaknuta brada stoga je sekundarna posljedica činjenice da je lice s vremenom postajalo sve manje.
Ali, zašto se lice uopće smanjilo s vremenom? Jedna od mogućnosti je da su hormonalne promjene povezane sa smanjenjem nasilja i povećanom međusobnom suradnjom i uvažavanjem, rezultirale „domestikacijom” ljudskog lica. Holton i njegovi kolege također istražuju dokaze koji upućuju da je nos „krivac za to”. Kako se ukupna veličina tijela s vremenom smanjivala, više nije bilo potrebno da nosna šupljina raste kako bi pružila dovoljno zraka za preživljavanje.
„Čini nam se kao da je ljudsko lice doživjelo puno promjena uslijed smanjenja veličine, pa ako uspijemo objasniti to smanjenje, onda možemo objasniti zaista puno”, zaključio je Holton.