Polovina od 11 genocida, koliko se u posljednjih nekoliko stotina godina dogodilo nad Bošnjacima, desilo se na teritoriji Sandžaka. Stalnim uvjeravanjem „vuka da neće više klati ovce“ odlagalo se sa utvrđivanjem činjenica o onome što se događalo u prošlosti… Sama činjenica da u nazivu Instituta nema nacionalne, vjerske, geografske, niti bilo koje druge odrednice, da je osnovan pod krovom Internacionalnog univerziteta, govori o našim stremljenju da ova institucija okupi sve humane ljude u borbi protiv zla koji se zove genocid… Poseban gost bio je i beogradski advokat i veliki prijatelj Sandžaka i Bošnjaka uopće, gospodin Dragoljub Todorović… Bez namjere da umanjim značaj bilo koga od onih koji su bili prisutni toga dana u Novom Pazaru na našoj svečanosti, imam ljudsku obavezu da izdvojim prisustvo velikog čovjeka, humaniste, koji nam je došao iz Izraela, gospodina Marjana Hajnala. Činjenica da je iz Izraela je svakako bila bitna zbog prilike da iz pr(a)ve ruke saznamo više o iskustvu jevrejskog naroda sa genocidom i Holokaustom. No, on nas je posebno oduševio svojom patriotskom ljubavlju prema Bosni, i nama pokazao i dokazao kako treba da se voli rodna gruda i da se bori za svoj narod….Genocid komunista, ili preciznije, „partizanskih četnika“, 1945. godine, na Hadžetu će biti jedan od glavnih prioriteta u našem radu. Naravno, nezaobilazni su i zločini u Štrpcima, Sjeverinu i Bukovici…Ja, lično, kada razmišljam o Srebrenici, ne mogu a da ne zastanem, i da se ne zamislim nad scenom kada naš nesretni Bošnjo doziva svoga sina Nermina da se „vrati kod Srba, da mu neće ništa“. To je momenat i moje lične drame, ali i inspiracije da učinim sve što je u mojoj moći da spriječim da ja, ali i niko i nikada i nigdje, ne dođe u situaciju da doziva svoje dijete, i da ga preda u ruke dželatu… Greška bošnjačkih političara u Sarajevu je što, Milorada Dodika, tretiraju više nego što zaslužuje….Autonomija Sandžaka nikada nije bila izvjesnija i realnija opcija….Bosna je moja domovina za koju ću se boriti, ne tražeći da mi se bilo ko zbog toga zahvaljuje. Sandžak je moja djedovina koju ću čuvati bez obzira na cijenu koju ću morati, na putu do cilja, platiti. Srbija je zemlja u kojoj živim i poštovaću je onoliko koliko zasluži…..
Prvo, iskrene čestitke Vama i Vašim saradnicima na nedavnom osnivanju Instituta za istraživanje genocida, uz želje za uspješan i djelotvoran rad na dobrobit, prije svega Bošnjaka Sandžaka, svih Bošnjaka na dunjaluku, te svih ljudi dobre volje.
Prof. dr. MURATOVIĆ: U svoje lično ime, kao i u ime mojih saradnika najiskrenije Vam se zahvaljujem na čestitki! Veoma smo počastvovani da ste u našim aktivnostima prepoznali suštinsku poruku osnivanja Instituta za istraživanje genocida i zločina, a to je dobrobit za Bošnjake posebice, ali i ljudsku civilizaciju općenito.
Dakle, takva institucija je bila potrebna sandžačkim Bošnjacima kao kruh nasušni. Koliko su trajale pripreme za osnivanje Instituta i šta mu je neposredno prethodilo? Gdje je, eventualno, čaša bila prelivena?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Složit ću se s Vašom konstatacijom da je ova institucija Sandžaku bila preko potrebna. Jedan od glavnih uzroka ponavljanja zločina i genocida je svakako taj da se o onom prethodnom ništa nije znalo ili se, bolje rečeno, nije zbog „viših interesa“ smjelo govoriti. Polovina od 11 genocida koliko se je, u posljednih nekoliko stotina godina, dogodilo nad Bošnjacima desilo se na teritoriji Sandžaka. Stalnim uvjeravanjem „vuka da neće više klati ovce“, odlagalo se sa utvrđivanjem činjenica o onome što se događalo u prošlosti. Nažalost, spremnost Bošnjaka Sandžaka, pa i pored svega, dijalog i suživot tumačila se kao strah, slabost.
U praktičnom smislu, Srebrenica je kap koja je prelila čašu, u simboličkom je to događaj od 4. septembra 2010. godine, kada je lokalna vlast u Novom Pazaru, koja je pod kontrolom Rasima Ljajića, uz pomoć Žandarmerije, (ovih dana su mediji objavili vijest koja govori upravo o zloupotrebi ove specijalne jedinice u nekoliko navrata za „disciplinovanje nelojalnih Bošnjaka u Sandžaku“), počela izgradnju dječijeg obdaništa na vakufskoj parceli Mearif, u Novopazarskom naselju Hadžet, na mjestu na kojem su komunisti, 1945. godine, ubili preko 2 500 Bošnjaka. Izgradnjom objekta na mjestu stradanja tolikog broja nevinih ljudi načinjen je sramni čin nasilja nad emocijama Bošnjaka u vezi sa tom lokacijom. To je s pravom protumačeno kao pokušaj „zacementiranja istine o Hadžetu“, na način na kako je to činio beogradski režim po „Batajnici“.
Ovaj događaj je, u svojoj negativnosti, imao i pozitivne implikacije. Mešihat IZ-e u Srbiji, na čelu sa Muftijom Zukorlićem, neposredno nakon kritičnih dešavanja je donio historijsku odluku da se 4. septembar proglasi „Danom šehida Hadžeta“. To je ujedno označilo i početak priprema za osnivanje ovog Instituta koje su okončane 18. aprila svečanošću na Univerzitetu.
Svečanosti u povodu osnivanja Instituta prisustvovala su mnoga, renomirana imena, ne samo iz Sandžaka i ne samo iz regije. Hoćete li spomenuti neke od njih i kakve su poruke oni odaslali sa tog skupa?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Sama činjenica da u nazivu Instituta nema nacionalne, vjerske, geografske, niti bilo koje druge odrednice, da je osnovan pod krovom Internacionalnog univerziteta govori o našim stremljenju da ova institucija okupi sve humane ljude u borbi protiv zla koji se zove genocid.
Bili smo izuzetno počastvovani prisustvom eminentnih gostiju, ljudi koji su u svijetu poznati i priznati kao borci za ljudska prava. Prof. dr. Smail Čekić i Institut iz Sarajeva čiji je on direktor, je naš uzor i stariji brat, u kojem mi vidimo iskrenog saveznika i savjetnika na putu postizanja zacrtanog cilja, a to je renomirani Institut, poznat u regionu i šire po beskompromisnoj borbi za istinu i pravdu. Poseban gost bio je i beogradski advokat i veliki prijatelj Sandžaka i Bošnjaka uopće, gospodin Dragoljub Todorović.
Bez namjere da umanjim značaj bilo kog od onih koji su bili prisutni toga dana u Novom Pazaru, na našoj svečanosti, imam ljudsku obavezu da izdvojim prisustvo velikog čovjeka, humaniste, koji nam je došao iz Izraela, gospodina Marjana Hajnala. Činjenica da je iz Izraela je svakako bila bitna zbog prilike da iz pr(a)ve ruke saznamo više o iskustvu jevrejskog naroda sa genocidom i Holokaustom. No, on nas je posebno oduševio svojom patriotskom ljubavlju prema Bosni, i nama pokazao i dokazao kako treba da se voli rodna gruda i da se bori za svoj narod. Ako bih tražio zajednički imenitelj poruke koju su, naši gosti, uputili sa tog skupa onda je to slika na kojoj, jedan do drugog, sjede predstavnik pravog Beograda, pravog Jerusalima, odnosno Tel Aviva, i uvijek pravog Sarajeva, u Novom Pazaru, na „Muftijinom univerzitetu“. To je poruka da tri različita naroda, ako ih predstavljaju pravi ljudi, mogu pobijediti u borbi dobra protiv zla, vjerujući da se samo na tim temeljima može graditi sretnija budućnosti za sve.
Jesu li sačinjeni operativni, kratkoročni te dugoročni programi i planovi rada Instituta i jesu li, eventualno, utvrđeni prioriteti?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Zbog važnosti projekta novoosnovanog Instituta, dogovorom sa Upravom Univerziteta, rasterećen sam emaneta rukovođenja Fakultetom humanističkih nauka, tako da sam sad, što bi se reklo „sto odsto“ posvećen radu na afirmaciji novoosnovane institucije. Institut je, dugoročnim planom, ustanovio prioritete. Radi se, prije svega, o istraživanju zločina nad Bošnjacima Sandžaka od vremena okupacije ovih prostora od strane Srbije i Crne Gore, 1912. godine, pa sve do danas. Mnogo je zločina, ali bi ovom prilikom izdvojio one najbrutalnije: Zločin u Brodarevu, 1922. godine, kada su jedinice zloglasnog Koste Pećanca ubile 20 kmetova Vraneškog sreza na čelu sa imamom brodarevske džamije Ibrahim ef. Pačarizom. Zločin u Starčevićima kod Tutina 1923. godine, kada je isti zločinac ubio 28 članova porodice Rizvanović. Genocid u Šahovićima kod Bijelog Polja, je jedan od najstrašnijih zločina u historiji Balkana, pa i šire. Specifičnost ovog zločina je u tome što postoji pisana naredba koju je izdala crnogorska vlast, po kojoj svaki onaj koji je htio učestvovati u tom pokolju, koji je trajao 48 sahata, mogao je to činiti bez da snosi ikakve zakonske posljedice, a poslije tog roka bi snosio. O tome piše Milovan Đilas, u svojoj „Besudnoj zemlji“. Njegov otac je bio učesnik tog zločinačkog poduhvata. Genocid komunista, ili preciznije, „partizanskih četnika“, 1945. godine, na Hadžetu će biti jedan od glavnih prioriteta u našem radu. Naravno, nezaobilazni su i zločini u Štrpcima, Sjeverinu i Bukovici.
U svom nadahnutom govoru, na svečanosti u povodu osnivanja Instituta održanoj 18. aprila u Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, između ostalog ste ukazali da je dugotrajna šutnja sandžačkog Bošnjaka, umjesto kao spremnost na dijalog, tumačena kao strah, slabost. Evo, od sada se, hvala Bogu ne šuti, već kolektivno i institucionalno istražuje, zapisuje i pamti. Jeste li ovim činom, vi u Sandžaku, definitivno povukli svoju crvenu liniju kao onomad Jevreji?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Srebrenica je bošnjačka „crvena linija“. Danas kada se iznova postavlja pitanje opstanka Bosne, ja postavljam i sebi i drugima pitanje, može li iko, ili koje taj koji će naš „zid plača“ otrgnuti od Sarajeva, Novog Pazara i Bošnjaka. Srebrenica je energija koja se može i upotrijebiti i zloupotrijebiti. Ja, lično, kada razmišljam o Srebrenici, ne mogu a da ne zastanem, i da se ne zamislim nad scenom kada naš nesretni Bošnjo doziva svoga sina Nermina da se „vrati kod Srba, da mu neće ništa“. To je momenat i moje lične drame, ali i inspiracije da učinim sve što je u mojoj moći da spriječim da ja, ali i niko i nikada i nigdje, ne dodje u situaciju da doziva svoje dijete, i da ga preda u ruke dželatu. Bošnjaci Sandžaka jasno i glasno, bez straha, uvijanja, pravdanja i izvinjavanja, nakon Srebrenice govore o svom stradanju, javno oplakuju svoje žrtve, tražeći pravdu ne osvetu, kazne za dželate, nadajući se da će oni, u čije ime je to urađeno, zbog njih samih, ne više zbog nas, s moći snage da se ograde od zločina i zločinaca.
Vjerovatno Vam je poznato da su u toku aktivnosti za formiranje tzv. regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Šta mislite o tom projektu?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Zalažemo se da svaki zločin bude rasvijetljen, zločinac procesuiran i adekvatno kažnjen. Samo na taj način ćemo biti sigurni da se zlo neće iznova dogoditi. Podržavamo proces utvrđivanja istine o onome što se dešavalo na prostorima ex-Yu, tokom 90-tih, kao preduslov za suštinskom pomirenje. Međutim, oštro se protivimo politici hipokrizije koja ima za cilj izjednačavanje i dovođenje u istu ravan zločinca i žrtve. Sud o svim, pa i ovoj inicijativi, donosićemo kroz prizmu ovoga što sam kazao.
Gospodin Dragoljub Todorović, beogradski advokat i dokazani borac za ljudska prava je na spomenutoj svečanosti u Novom Pazaru od 18. aprila ove godine, između ostalog kritikovao Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina, tvrdeći da njih dvojica ne zastupaju interese Bošnjaka Sandžaka u državnim institucijama vlasti u Beogradu. Želite li ove tvrdnje komentirati?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Ono što je važno reći, Ugljanin i Ljajić nakon izbora za BNV, održanih 6. juna prošle godine, na kojim je Bošnjačka kulturna zajednica, koju je predvodio Glavni muftija Muamer ef. Zukorlić, ubjedljivo pobijedila, više nemaju legitimitet da predstavljaju bošnjački narod u Beogradu, i da im je ostalo još malo vremena da budu predstavnici Beograda u Sandžaku. Siguran sam da je vrijeme takvih političkih trgovina, kada je Sandžak u pitanju, završeno. Toga je i režim u Beogradu, nevoljno, postao svjestan.
Poznato je i Vama da Milorad Dodik negira da se desio genocid u Srebrenici a da aktuelni predsjednik Srbije podržava negatora genocida. Koliko je onda Tadićevo pojavljivanje u Srebrenici iskreno, odnosno ima li ono ikakav kredibilitet?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Greška bošnjačkih političara u Sarajevu je što, Milorada Dodika, tretiraju više nego što zaslužuje. Imam utisak da oni ili ne znaju ili ne žele da se ophode prema realnom stanju na terenu. Beograd je taj koji upravlja Dodikom još od 2006. godine kada mu je Koštunica omogućio da pod extra-povoljnim uslovima kupi vilu na Dedinju.
Usvajanjem krajnje licemjerne i neprihvatljive Deklaracije o Srebrenici, u Skupštini Srbije, u kojoj nije spomenut termin genocid srbijansko rukovodstvo je kazalo šta misli o Bošnjacima i genocidu koji je počinjen nad njima. Tadićevo pojavljivanje u Srebrenici i govor premijera Turske tim povodom je nešto što je za mene lično bilo krajnje neprihvatljivo, da ne upotrijebim neku težu kvalifikaciju.
U skladu sa svojom odgovornošću prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, Bošnjaci Sandžaka će 4.septembar obilježavati kao Dan šehida Hadžeta. Ko je i kada pobio jednu petinu tadašnje novopazarske bošnjačke populacije i kako prikupljate informacije o tim zločinima?
Prof. dr. MURATOVIĆ: I pored činjenice da Bošnjaci aktivno sudjeluju u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, da je Sandžak najsigurnija baza partizanima, do te mjere da 1943.godine, Josip Broz Tito ozbiljno razmišlja da sjedište predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi rade na ukidanju autonomije Sandžaka. Put ka tom cilju trasiran je surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. marta 1945. godine, formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci, nakon ulaska komunista u Novi Pazar počinju masovne likvidacije bošnjačkih prvaka i elite, koje traju od 28. novembra 1944. godine pa sve do početka 1946. godine. Egzekucije vrše „partizanski četnici“, koji su 1943. godine amnestirani i inkorporirani u redove komunista, sveteći se na taj način onima koji su spriječili da Novi Pazar 1941. godine ne doživi sudbinu Limske doline i istočne Bosne. Hvala Bogu, pa nismo posve okasnili sa ovim projektom, jer ima priličan broj preživjelih, ali i potomaka žrtva hadžetskog stratišta koji se javljaju, i moji saradnici već rade na bilježenju i arhiviranju njihovih svjedočenja. Na tragu smo dokumentacije koja se odnosi na taj period. Siguran sam da ćemo tu naći tražene informacije, koje će nam pomoći da dođemo do pune istine o onome što se dogodilo na Hadžetu.
Svojevremeno ste, u svojstvu predsjednika za zaštitu ljudskih prava i sloboda pisali otvoreno pismo predsjednici Narodne skupštine Srbije vezano za Sjeverin, Štrpce..Jeste li do sada dobili ikakav odgovor i ako niste, da li ste se, eventualno, obraćali nekim međunarodnim institucijama po tom pitanju?
Prof. dr. MURATOVIĆ: S obzirom da je gospođa Đukić Dejanović bila jedna od perjanica Miloševićevog režima, ne čudi što se nije, prema našem dopisu, ponijela u skladu sa funkcijom koju obavlja. Žalosno je saznanje da živimo u zemlji, u kojoj predsjednica Parlamenta predvodi državnu delegaciju Srbije na obilježavanje „Dana sjećanja na Jasenovačke žrtve“, dok je sudbina žrtava iz Štrpca i Sjeverina ne zanima. Mi smo pisali i predsjedniku Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o ovakvom odnosu Beograda i nadamo se da će oni imati više sluha. Ne bi bilo prvi put, da zvanični Beograd odluči da se zanima za Štrpce i Sjeverin tek nakon pritiska koji dolazi sa strane.
O odgovornosti Dobrice Ćosića, barem kada je riječ o zločinima nad Bošnjacima u Sjeverinu i Štrpcima, govorio je u više navrata i gospodin Dragoljub Todorović. Budući da sada nije pod imunitetom, da li se u krugovima u kojima djelujete razmišlja o podizanju optužnice protiv tadašnjeg predsjednika SRJ?
Prof. dr. MURATOVIĆ: U pismu kojeg smo poslali na adresu Parlamenta Srbije i Savjeta Evrope najavili smo osnivanje Komisije, čiji će zadatak biti da utvrdi sve činjenice vezane za otmicu u Štrpcima i Sjeverinu, kao i montirani politički proces protiv 45 Bošnjaka, tokom kojeg je 1993. i 1994. godine, u policijskim kazamatima, prebijeno više od 17.000 Bošnjaka. Komisija će, najvjerovatnije, biti formirana, nezavisno od odgovora ovih instanci, krajem ovog mjeseca. Za koga god budu postojali dokazi da je učestvovao u planiranju, pripremi i izvršenju ovih gnusnih zločina on će biti procesuiran. Dobrica Ćosić je, svakako, jedan od najodgovornijih za ove zločine jer je tada obnašao funkciju predsjednika države čiji su građani oteti i ubijeni. Ono što dugujemo žrtvama i njihovim porodicama, ali i budućnosti naše djece jeste istraga u kojoj neće biti nedodirljivih!
Živite i djelujete u zemlji u kojoj istina i pravda nisu baš omiljene kategorije, pri čemu vaš put postaje duži, neizvjesniji i teži, ali respektabilniji. Vjerujete li da će kad-tad doći vrijeme kada će većinski narod u Srbiji konačno naučiti lekciju od Nijemaca i hoće li se pojaviti taj srpski Willy Brandt, a što bi trebalo da u interesu i samih Srba?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Hoću da vjerujem. Međutim, bojim se da će biti teško sve dok „pastiri njihovog stada“ budu Kačavenda, Amfilohije, Ćosić, Bećković, Tadić senior, Tanasković i njima slični.
Autonomija Sandžaka je cilj koji je utemeljen na historijskim faktima, ljudskim pravima te međunarodnom pravu. Ali, da li je taj cilj realno ostvariv u današnjoj političkoj konstelaciji snaga, kako u samoj Srbiji, tako i u Evropi i svijetu?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Autonomija Sandžaka nikada nije bila izvjesnija i realnija opcija. Sandžak je ponovo postao nezaobilazna tema svih regionalnih konferencija, kakva je prije neki dan završena u Karađorđevu. Sandžak ima sve uslove da u procesu evropskih integracija zemalja Balkana, dobije status moderne, multietničke evropske regije. Pitanje Autonomije Sandžaka je ekonomsko, političko, nacionalno, ali i je ono iznad svega pitanje opstanka ili nestanka sa ovih prostora!
Da li borba za autonomiju Sandžaka uključuje i dio koji pripada Crnoj Gori?
Prof. dr. MURATOVIĆ: Apsolutno. To, nakon objavljivanja sporazuma DPS-a Mila Đukanovića, i Bošnjačke stranke, nije upitno. Sandžak će biti prekogranična regija, po modelu Južnog Tirola ili slično, uz poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije i Crne Gore.
Smatrajući vas borcima na prvoj liniji odbrane Bosne i bošnjaštva, želim Vam puno sabura i snage da izdržite na trnovitom ali časnom putu do Istine i Pravde, te da stignete do cilja. Hvala vam za ovaj razgovor.
Prof. dr. MURATOVIĆ: Bosna je moja domovina za koju ću se boriti, ne tražeći da mi se bilo ko zbog toga zahvaljuje. Sandžak je moja djedovina koju ću čuvati bez obzira na cijenu koju ću morati, na putu do cilja, platiti. Srbija je zemlja u kojoj živim i poštovaću je onoliko koliko zasluži.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (258)