Po starom dobrom postratnom profiterskom uhodanom pravilu koje je primjenjivano u svim firmama koje su nekad imale prefiks državne, princip je bio isti, zadužiti se što više, da bi to neko kasnije kupio što jeftinije.
Na kraju tog lanca ostao je najveći plijen, on se zove KTK Visoko, a koliko je to bila velika i jaka firma u bivšoj državi pokazatelj je da ga dvadeset godina rasprodaju i kradu razne vlasti, stranke, Uprave, direktori, advokati pa zašto ne reći i sami radnici. I još ga nisu uspjeli pokrasti.
I koliko se god činilo da je KTK na koljenima da je gotov i da je konačno propao, vrijednost njegovih nekretnina po procjenama vještaka i dalje je višemilionska. Još uvijek KTK više vrijedi nego je dužan bez obzira na sve lopovluke i nakaradnost zakona koji dozvoljava svakog bezveznom postratnom tajkunčiću da kupuje dijelove ovog nekadašnjeg giganta na prodajama koje pokreću oni kojima je KTK dužan, a nakon čega novac od prodaje obično pola vrijednosti nekretnina, ide Poreznoj upravi. Pokrali bi i rasprodali bi lažni Visočani davno KTK kao što su to uradili i sa ostalim firmama u Visokom, međutim ovdje imaju problem, ne pitaju se oni, nego moraju o lopovluku prije toga da pitaju većinskog vlasnika. U ovom slučaju Vladu FBiH.
Ta vrsta rasprodavanja KTK lovcima u mutnom je prespora i neizvjesna jer uvijek je problem ako se na prodaji pojavi neko ko nije u “halki”. Tako već postoje i oni lešinari koji zagovaraju da KTK ode u stečaj, a tada se okolnosti uveliko mijenjaju i kao u slučaju trezorskog poslovanja Općine Visoko ili stečaja u JKP “Gradska groblja” instalira se “kadija” koji te i tuži, a ujedno ti i sudi, odnosno u ovom slučaju rasprodaje kako on misli da treba i po vlastitom nahođenju.
Gomila je krivičnih prijava, istraga, lopovluka i izvan BiH, veliki je plijen KTK Visoko, stečaju se ko Bajramu nadaju i raduju balijski pihtijari koji svakako vjeru iskoristiše za ovodunjalučke lopovluke, zaboravljajući da ćefini nemaju džepova i da ništa sa sobom neće ponijeti.