Adnan Smajić je sommelier za čaj. Da, dobro ste pročitali. Možda ste primijetili mali shop Franz & Sophie, kod Muzičke škole u Sarajevu, u kojem svira uvijek dobra i ugodna muzika, a tamo vas dočeka nasmijani Adnan sa impresivnom kolekcijom različitih čajnih ukusa.
Možete sjesti, popiti čaj, dok vas on navodi na ono što vam sviđa i ne pogodi baš pravu stvar za vas. Adnan je bivši ljekar opće prakse, rodom iz Bijeljine, koji je jedno vrijeme živio u Njemačkoj, te uplivao u farmaceutske vode. Prije nekih sedam godina vratio se u Sarajevo i vodio predstavnišvo jedne farmaceutske kompanije. Kaže da see već tada jako zainteresovao za čajeve… 
Kako čovjek “zaglibi” u čajeve?
Smajić: Zaglibio sam na taj način što kafu nisam mogao podnijeti, nije mi uopšte šmekala. Niko me nije odvukao u radnju čajeva i upoznao sa mirisom i aromom, nego sam tražio neku zamjenu za kafu koja ima isto kofeina, a to su bili crni i zeleni čaj, čiji kofein se mnogo lakše i bolje podnosi nego onaj iz kafe. To je počelo prije desetak godina i u tom periodu, to je bilo čisto privatno zadovoljstvo kupovati čajeve u Njemačkoj, jednoj zemlji gdje zaista imate dugu tradiciju i kulturu pijenja čajeva, već nekih tri stotine godina.
Po povratku u Sarajevo suočio sam se s problemom koji svi mi ovdje imamo, a to je da nema pravih čajeva, i da moraš kupovati čajeve u kesici ili u inostranstvu. Drugi dio priče je porodični, jer jedan dio moje obitelji ima veze sa arapskim svijetom gdje isto postoji duga tradicija i kultura čaja. Tako sam se prije četiri- pet godina počeo baviti mišlju da zaista jednog dana otvorim radnju čaja. Pošto sve studiozno radim, već sam se tada počeo pripremati u smislu literature, čitanja i posjećivanja nekih seminara u Njemačkoj. Prvi seminar za čaj posjetio sam 2004. godine, i postepeno prije dvije godine odlučio da nakon što završim svoju karijeru u farmaceutskoj industriji i tim nekim načinom života koji mi zaista nije prijao, niti odgovarao, niti me činio sretnim, ili ispunjenim, odlučio otvoriti radnju čaja, te završiti školu za čaj u Njemačkoj koja edukuje ljude koji se profesionalno ili poluprofesionalno žele baviti čajevima. I da, ja sam profesionalni tea sommelier sa certifikatom zanatske trgovačke komore Njemačke.
Šta ulazi u opis tog zvanja?
Smajić: Znanje materije, u smislu poznavanja istorije čaja, biologije čaja, poznavanje kultura čaja i tradicije u različitim zemljama, na neki način testiranje čaja – tea testing različitih aroma, pokušaj ispravne pripreme čaja koja je zaista jednostavna ukoliko se čovjek pridržava nekih pravila ili miješanje čajeva. To sam u školi sve prošao, čak sam napravio neke kreacije koje nisu baš bile uspješne (smijeh).
Da li pravite nešto ovdje od naših domaćih trava?
Smajić: Nisam nešto pravio iz prostog razloga, otišli bi predaleko, niti imam uslova za tako nešto, niti imam tako kvalitetnu robu da bi se to moglo raditi. Jednostavno vjerujem ljudima s kojima surađujem, to su poslovni partneri zapadne Njemačke koji već imaju tri stotine godina tradicije u proizvodnji, preradi, obogaćivanju i oplemenjivanju čajeva.
Kakva je reakcija sarajevske “publike”?
Smajić: Neki mi govore da sam bio i ostao lud, tako da nije ni čudo da takvu jednu ludost radim u Sarajevu, u gradu gdje se ispija samo kafa i to uglavnom izuzetno loša kafa. Neki vjeruju da će biti nešto od ovoga, itd. Prema tome, oni koji uđu u radnju, svi se oduševljavaju, rijetki su koji izađu nezadovoljni. Ljudima se sviđa nešto novo i drugačije u gradu. Mada, postoji i puno skepse u smislu da li će se to moći ekonomski održati. Ali tu je, sada smo se pokrenuli, pa ćemo vidjeti.
Kakav je naš ukus u čajevima?
Smajić: E, to je dobro pitanje. Regionalno se u svakom slučaju razlikujemo, ono što sam primijetio, iz nekog razloga da ljudi ovdje ne preferiraju aromu vanile, što me malo iznenadilo. Mislio sam vanila sladoled, vanila kolači, vanila čokolade… Svi su nekako do sada bježali od vanile, iako je ova prava vanila, tako da me je to iznenadilo. Ljudi zatim očekuju da čajevi mirišu pogotovo za crni i zeleni čaj. Svaki čaj, kao i dobro vino, ima svoje ime, svoj region, svog proizvođača, svoj vinograd ili šato gdje je uzgajan, tako da su zaista individualni napici, čak ako su i u istom regionu – tri različite bašte su tri različita crna čaja.
U Sarajevu je sve više ljudi koji ne piju kafu uopšte, koji se pojavljuju, ulaze u radnju i kažu kako im je drago da ima još jedan luđak koji ne pije kafu u Sarajevu. Obrazovanih ljudi, običnih ljudi, prosječnih građana, majstora i zanatlija koji uživaju u voćnim čajevima. Prvo iskustvo mi je bilo da su mi ujutru u pola sedam ušla dvojica naših sugrađana koji rade u jednom komunalnom javnom preduzeću ovdje i koji su rekli mi ne pijemo kafu, mi hoćemo voćni čaj. Pa onda do ljudi koji poznaju kinesku, japansku kulturu čaja i respektiraju je tako da je dijapazon zaista širok. Malo nas je, ali nas ima.
