On je u svojoj jedanaestoj godini došao u Visoko kao izbjeglica. Morao je te 1992. godine da sa majkom i mlađom sestrom ostavi svoj grad, svoj stan, svoju školu, svoj klavir, svoje drugove…
Izbjeglištvom je započeo novi period u životu…
Majskog dana 1994. godine njegovi novi drugovi koje je stekao u našem gradu doveli su ga na prvi trening. Da, da, tog malog talentiranog klavijaturistu da trenira rukomet. Davno, prije svega, „iskusno oko“ gospođe mame, profesorice muzičke umjetnosti, kao što se i podrazumijevalo, na prvim kućnim časovima klavira procijenilo je nasljednu količinu talenta svoga sina. Srce joj je bilo puno sreće zbog toga, ali ni u snu nije mogla zamisliti da ti dugi, njegovani klavirski prsti mogu kvalitetno „baratati“ i rukometnom loptom.
Klavirska muzika i rukomet, da li to ima smisla? – neprestano je profesorica mama ponavljala svojoj sestri, kolegici u profesiji. Možda neko i pomisli da ima, ali nihov stav je kategorično NE.
Izbjeglički dani i godine su prolazili, mali „ rukometni Rahmanjin“ je nevjerovatnom lakoćom i samo sebi svojstvenom kombinacijom talenta sve uspješnije usklađivao školu, rukomet i muziku. Djevojčice su bile zaljubljene do ušiju u malog, crnokosog izbjeglicu, a on je spretno primao te udare emocija. One koje su voljele rukometaša zavoljele su klavijaturistu, a djevojčice iz osnovne muzičke škole počele su sve redovnije dolaziti na treninge mladih rukometaša.
Naš mali „rukometni Rubinštajn“ imao je tehničke mogućnosti i osjećaj za ritam, a da ne govorimo o kolektivnom duhu i drugarskoj noti.
Orkestrirana putovanja na rukometne turnire mladih širom Evrope bila su sve više od običnog sportskog putovanja. Na jednom turniru neke mlade norveške rukometašice uspjeli su on i njegovi saigrači, na tečnom engleskom, ekipno ubijediti da svi naši rukometaši moraju znati svirati klavir. Spominjali su im Franca Lista i pripovjedali o njegovim ženskaroškim skandaloznim vezama. U Beču su opet mlade rukometašice Koreje ostale zapanjene kada su im pričali o Maksimu Mrvici kao izvrsnom pivotu.
Gospođa mama, profesorica muzike, i dalje je insistirala na svome i vidjela samo muzički potencijal svoga sina, vjerovatno zamišljajući kako pomjera granice klasične muzike, a mi smo znali da on voli rukomet i da mu je cilj izvršiti vječiti uticaj na drugarstvo kroz univerzalni spoj muzike i rukometa…
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna !