Htjela ne htjela, vidim, čujem i nekako sve zabilježim u ovoj svojoj pretis lobanji koja s vremena na vrijeme zašišti da me strah da će eksplodirati, ali ne eksplodira. Išišti i prođe do neke nove visoke temperature i sve tako. Dani se vuku ko u inat meni, a ja bih da su brži iako ne znam šta bih ja to u budućnosti kad me i ova sadašnjost ovoliko pritišće i sjedi li sjedi na mojim plećima, Bogami ko da su muška, a ne ženska. Eh, ta ženska pleća mogu nositi što nijedan pisac nije mogao zapisati, a pokušali su, nije da nisu, jer svaka nosi svoj teret i nijedan, haman, nije isti, a svaki je ko jaje jajetu sličan. O njihovim plećima pod teretom saznaš tek kad sjedneš u halku mahalskih žena pa svaka, tješeći onu drugu, odmota zavežljaj svoje tuge i tereta, i umjesto da se isplaču jedna drugoj na ramenu, one se ismiju do suza i nastave dalje ni ne razmišljajući o mogućnosti boljeg, lakšeg i ljepšeg. A, možda, i ja sanjam da postoji taj niz koji poređah. Ne znam. Ako ikada saznam, probaću ih nagovoriti da se probude, umiju i krenu dalje, do tada, šutjet ću i vjerovati da ih snaga neće izdati.
Jutros na internet portalu naslov : „Majka gurnula djecu sa terase pa skočila“, jezivo, bolno. Opet žena! Ona ista kojoj je njen svijet njena avlija, njen put, kakav god bio, njen teret na plećima… Vrijeme samo finese iznese, a svaka je istih rana i ožiljaka puna. Ova žena nije izdržala, mogu samo nagađati zašto se odlučila na taj korak, od ljepote nije sigurno, a bijeda…. Bijeda je teško podnosiva.
Nekada davno, ima tome pedesetak godina, jedna naša visočka hanuma, beglukom osnažena, ostala je (h)udovica u tek djevojačkom dobu, nisam sigurna je li (h)udovica, ili je imala muža pijanicu i besposličara, no to i nije važno u ovoj priči, a kako (h)udovice nikome nisu važne, pogotovo sa dječicom, država se nameračila da joj i ono što ima zemlje i krova nad glavom uzme, nacionalizuje, za dobrobit tadašnjice, razvoja privrede i društva. Borila se jadnica koliko je znala i umjela, nepismena i neobrazovana, ali ni u kojem slučaju neuka, jer ženi je Bog Dragi ostavio nauk životni i prije rođenja, i kad je iscrpila i posljednji atom snage, nije posustala. Skuhala je hljeb, mrsa pripremila u svoj zavežljaj i sa ranog sabaha, put željezničke stanice. Nije znala ona ni na koju stranu voz ide, ali znala je gdje ona ide i šta hoće. Napitala je ona koji voz vozi do Beograda i sjela u isti. Kako je stigla do Predsjedništva SFRJ malo je poznato, ali se nije dala vratiti, nije se dala zbuniti, tražila je sastanak s drugom Titom i tu je stavila tačku! Uzalud je Titov sekretar objašnjavao proceduru susreta s Titom, insistirao na ugovorenom sastanku, ona se nije dala otjerati sa vrata. Zaprijetila je da će sjediti pred vratima sve dok se Tito ne smiluje i ne nađe vrijeme za nju i njezin problem.
Ja sad ne znam je li Tito doista bio susretljiv, ali da je znao saslušati tuđi jad i bijedu, ona je svjedok i dan danas živ. Helem nejse, sekretar se vratio i saopštio joj da će ju Tito primiti čim isprati delegaciju s kojom je na sastanku.
Kako je prošao prijem kod Tita vjerovatno znaju njeni najbliži, ali visočka hanuma se vratila u Visoko mirna s obećanjima da će sve biti uredu.
Kažu da nije prošla ni hefta, a na njenu adresu je stigao kamion, danas bi ga nazvali humanitarne pomoći, a kako se tada zvala pomoć, ja ne znam. Država i tadašnja elektroprivreda nije izgradila dalekovode na njenom komadiću zemlje, niti je njezin krov nad glavom više iko ikada pokušao oduzeti. I to je snaga žene, majke, bila (h)udovica il ne bila….
Danas žene nemaju predsjednika koji bi ih primio i saslušao, pomogao im bez protuusluge tjelesnih uživanja, ili ih otjerao ko psa s vrata, ako bi i uspjele doći do predsjednika, od silnih savjetnika i čuvara, ali imaju snagu da trpe i šute, nose svoje terete na plećima krhkim i čekaju neka ljepša sutra.
Zato, žene moje, vi kojima su pjesnici pjesme tolike ispisali, ne dozvolite da vašu tanahnost, vašu mehkotu i blagost, cijene samo u pjesmama. Vi činite da svijet izgleda ljepši i na vama čovječanstvo počiva.