Vjerujem da ne postoji Visočanin koji nije jeo pitu iz buregdžinice “Palma”. Nekad je to bila staklorezačka radnja Ibre Rajkića, oca puno poznatijeg Huseina Rajkića koji je prvi u Visoko donio “Rokabili” stajling i frizuru ala Elvis Prisli, a ljubitelji automobila se sjećaju i njegovog Porschea kao tadašnje auto avangarde. Staklorezačka radnja je vremenom postala buregdžinica, a u jednom trenutku i pizzeria. Nekada je radio i sprat, pa se čekajući pitu mogla malo s curom razmijeniti i pokoja nježnost. Svašta se izdešavalo u zadnjh dvadesetak godina, “Palma” je s vremena na vrijeme mijenjala klijantelu i ponudu, ali su dvije stvari ostale konstanta: burek je vazda bio dobar i prijateljstvo starih jarana Ešrefa i Vajte. Bez obzira na pokušaje pojedinaca i zle jezike koji su godinama pokušavali unijeti trunku sumnje u prijateljstvo ove dvojice ljudi, to do sada nikome nije uspjelo. Dio ovog vikenda odlučili smo provesti u njihovom društvu i “prosvijetliti” se. Saznali smo dosta o trenutnoj političkoj situaciji, kako u Visokom tako u BiH i svijetu, pokušali smo saznati zašto krompiruša u Bernate (Vajtine žene) i u “Palmi” nije ista količiniski bez obzira na istu količinu utrošenog krompira, brašna i vode, čuli smo štošta o kvantnoj fizici, o tome kako bi moglo nestat’ Islama ukoliko neki od ratnih visočkih muslimana umre, životu liku i djelu Ibn Taliba, “Kritici čistog uma” od Imanuela Kanta, saznali smo i da ukoliko tražite molera dovoljno je otići na Pertac i pokucati na bilo koja vrata i problem je riješen. Vajta je zamolio da sliku potpišemo sa “Ne do Bog nikom”, ali Ešref je tu njegovu ideju mudro anulirao sa 300 grama bureka gratis, kafom i cigarom (iako se ovi elementi ne vide na stolu, u momentu nastajanja fotografije isti su kasnije zamjećeni). I dok se tako u “Palmi” rješavalo pitanje budućnosti zemlje, samo nekoliko metara preko puta u Caffeu “Etro” (nekadašnji “Ime”) vladala je dijametralno suprotna atmosfera koju opisujemo slikama na kojima su članovi “Udruženja filozofa amatera” iz Visokog: