Šesnaest vječnosti je prošlo, a ni dan danom, ni san snom. Sahat otkucava vrijeme prošlo. Dva plava džempera pomiluje svake večeri. Isplela ih je čekajući neku godinu prije. Mati. Sva su sjećanja u srebren okvir stala. Dva sina. Dva jablana. Vruć hljeb, šolja mlijeka, kajmak i džem na hastalu i samonikla nada u duši obitava. Možda baš oni budu prvi koji će se vratiti. Odnekud. Iznenada. I ne zanoći i ne osvane, a da joj pred očima dva lica ne zatrepere. Ti pogledi. Posljedni. I glas. Izgubljen već. Ne čuje više. Ali još vjeruje da će ih čuti, jer mati je to. Još jedan juli. Još jedno bolno vraćanje u prošlost, kad zaboravljeni su i od Boga i od svijeta. Obećali su. Nikom ništa nažao neće učiniti. Svi će na slobodu. Vjerovali su ili su morali vjerovati, sad sasvim je nevažno. Tog dana svaka sloboda nestala je zauvijek sa njihovim najdražim otrgnutim iz naručja. Svijet je zanijemio. Kasno!
Još jedan juli.
U dženetske bašće duše će kao ptice da odlete i pronađu svoj smiraj. Njih šeststotina i trinaest. I kolona ljudi koja pohodi iste staze i trga ih iz zaborava. To je svijetlo u tmini vremena. Ona neugasiva iskra nade u ljepšu budućnost. Postoji ona u nama. I mi to znamo. Njegujmo taj osjećaj zajedništva i saosjećanja. Uvijek! Kravatirane face će bit i proći, ostajemo mi obični ljudi. Mi smo žila kucavica, ove drage nam Bosne i Hercegovine. I zauvijek će biti juli okrunjen srebrenom tišinom. Kad ostaneš sam sa sobom i razgrneš sve svoje nevolje sjeti se lica majki srebrenih i vidjet ćeš koliko sve je beznačajno spram boli koja im je nepravedno nanijeta. Boli sa kojom žive i od koje umiru. Naše sreće su sjenke njihovih bora.
Odšuti danas sve svoje poslušaj odjek srebrene tišine.