Nakon filma Godine koje su pojeli lavovi, koji govori o ulozi novinara u propagandnom ratu devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije, doajen bh. novinarstva Boro Kontić završio je novi film.
Radi se o dokumentarcu Bez naslova, posvećenom Ivi Andriću. U godini u kojoj obilježavamo 50 godina od Nobelove nagrade za ovog rođenog Travničanina, svjedoci smo da su njegovo stvaralaštvo i književni doprinos relativizirani, prvenstveno iz ideoloških razloga.
Boro Kontić za Radio Sarajevo kaže: Htio sam prikazati Andrića kroz duplu sliku, dvije ekspozicije. Jedna je ono što se dešavalo 1972. prilikom njegove posljednje posjete Travnku, te 1974. kada je posljednji put bio u Sarajevu. Druga vizura je ono kako se danas Andrić doživljava u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. U prvoj polovici sedamdesetih Andriću su ukazivane ogromne počasti koje on nije ni želio ni volio, a posljednjih decenija se posmatra prvenstveno iz nacionalnog ugla. U Andrićevom djelu se iščitava ono što on sigurno ne bi želio. U tom se svjetlu njegova književnost odbija ili se prihvaća na način koji on sigurno nije zamišljao. U knjizi Ljube Jandrića sam pročitao da je Andrić prije smrti izjavljivao ‘Mogu misliti šta će o meni govoriti nakon moje smrti’. Dakle, filmom sam želio prikazati kako su Andrića doživljavali 72. i 74. godine u BiH, a kako ga doživljavaju danas na području naše regije.
Boro Kontić i producent Media Centar, ovaj će film premijerno prikazati 25. jula u 14 sati u Cinema City u sklopu Festivala bh. filma.
Sinopsis filma «Bez naslova»
Ivo Andrić, jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost sa područja bivše Jugoslavije, rodjen je u Travniku (1892), rano djetinjstvo proveo u Višegradu, a devet godina školovanja (1903 – 1912) u Sarajevu.
Umro je u Beogradu 13. marta 1975. U ovom gradu živio je od 1941. godine. Vrijeme izmedju dva rata (1918 – 1941) uglavnom je proveo kao diplomatski predstavnik Kraljevine SHS, Jugoslavije u nekoliko evropskih zemalja (Austrija, Italija, Rumunija, Francuska, Belgija, Švicarska, Španija, Njemacka).
Za Sarajevo i BiH bio je posebno vezan svojim djelom koje je skoro u cjelosti njima prostorno određeno (romani „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“, „Gospođica“, „Prokleta avlija“ nedovršeni roman „Omer paša Latas“, brojne knjige pripovjedaka, eseja itd.).
Nekoliko dana prije nego što će biti prenijet u bolnicu (17. decembra 1974), u posljednjem javnom istupanju (11. decembra 1974) poslao je pismo učesnicima bosanskohercegovačkog sabora kulture. Govoreći tim povodom sa svojim vjernim saputnikom Ljubom Jandrićem, izjavio je „ Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo.“
Nekoliko mjeseci ranije, u junu 1974. posljednji je put boravio u Sarajevu, u hotelu Evropa. Potom je otputovao u Mostar, a usput obišao Počitelj, Mogorjelo, Ston. U Sarajevo se vratio u nedjelju, 16. juna. Popeo se na Trebević i iznenada poželio da vidi Vrelo Bosne. Zabilježeno je da je tom prilikom rekao: „Šta znate, možda je ovo moj poslednji boravak u Bosni“. Posjetio je atelje slikara Ibrahima Ljubovića i prošetao Baščaršijom. Sarajevo je napustio u utorak, 18. juna 1974. godine. Ispostaviće se: zauvijek …
Književni život Ive Andrića, na prvi pogled, tekao je ravnomjerno. Od prve knjige pjesama (”Ex Ponto” , 1918) a posebno prve pripovjetke (”Put Alije Djerzeleza”, 1920) bio je prepoznat kao talentovan i značajan autor. Njegova slava narastala je nakon publikovanja prvih zbirki pripovjedaka (”Pripovjetke”, 1924. ”Pripovjetke ”1931) a doživjela svoje vrhunce kada je u prvoj godini nakon rata (1945) objavio tri romana („Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“). 1961. godine dobija Nobelovu nagradu za književnost.
Deceniju nakon smrti i posebno početkom 90-tih, uoči rata u BiH, te do danas, njegova ličnost i njegovo književno stvaralaštvo relativizirani su, naročito u Sarajevu i BiH. Uvriježio se stav da se teško ogriješio o Muslimane, negativno ih prikazavši u više svojih djela.
Dokumentarni film „Bez naslova“ ima za temu ove kontroverze.
Film je realizovan zahvaljujući podršci MDG-F programa Kultura za razvoj u BiH.
Autorska ekipa filma «Bez naslova»
Autor: Boro Kontić
Kamera: Erol Zubčević
Montaža: Elvedin Zorlak
Ton: Nirvan Imamović
Muzika: Davor Sučić
Konsultantica: Alma Lazarevska
Produkcija: Mediacentar – Sarajevo
Producentice: Ines Bamburać & Maida Muminović
Organizacija: Sanja Đurić
Tehnička podrška: Elfid Pašović
Logistika: Ergin Džubur
Hor: Arabeske, Zagreb
Dizajn plakata: Mehmed Akšamija
Prevod: Lela Kadrić & Kanita Halilović
Proofreading: Michael Mehen