Amel Tuka najuspješniji je sportista naše zemlje u godini na izmaku. Rođeni Kakanjac imao je sezonu iz snova, a i sam priznaje da se nije nadao da će biti tako. Osvojio je prvo mjesto na mitingu Dijamantske lige u Monte Carlu u trci na 800 metara, što je njegova omiljena disciplina, kada je i postavio rezultat sezone 1:42.51.
U ukupnom poretku Dijamantske lige završio je na trećem mjestu, iako je trčao samo dvije utrke od mogućih 14. I onda najveći uspjeh bh. atletike je osvojena bronza na Svjetskom prvenstvu u Pekingu.
• Kako ocjenjujete svoju 2015. godinu u kojoj ste postali popularni, ne samo u BiH nego u cijelom svijetu?
– Iskreno, teško je govoriti o tome. Ovo je bila iznenađujuće odlična godina. Ali, sudbina je tako odredila, da sam je sam pisao, ne bih bolje napisao, jer 2015. je bila i više nego uspješna.
Idemo dalje
Nadam se da će me, ako Bog da, zdravlje poslužiti i da ću biti još bolji naredne sezone.
• Prvo mjesto i rezultat sezone na utrci Dijamantske lige je prvo iznenađenje i uspjeh koji je pobudio interes javnosti za Vama. Kako ste to doživjeli?
– To je bila trka mojih snova i moj prvi nastup na Dijamantskoj ligi. Bio sam uzbuđen i jedva sam čekao trku, ali bio sam jako smiren i osjećao sam se dobro, te sam iskoristio trenutak i dao sve od sebe u pravo vrijeme. Tada se jednostavno sve poklopilo. Moja forma, raspoloženje, spremnost i rasterećenost, pa sam na taj način uspio i da pobijedim, ali i ostvarim najbolji rezultat sezone. Kada god pričam o tome, uvijek me hvata onaj isti adrenalin i prelijepo sjećanje, ali sada idemo dalje i valja to ponoviti, ako Bog da, i naredne sezone.
• Koliko Vam znači treće mjesto u ukupnom poretku Dijamantske lige?
– Izuzetna je čast biti u tom društvu, ali da budem iskren, ni trener ni ja se nismo previše bazirali na te trke. One su služile samo za održavanje forme, jer je glavni cilj bio da nastupim što spremniji na Svjetskom prvenstvu. Trčao sam samo dvije trke i stigao do trećeg mjesta u ukupnom poretku, što je velika stvar. No, isto tako će biti i sljedeće sezone, kada se nećemo fokusirati na Dijamantsku ligu, već na Olimpijske igre.
• U Pekingu ste na Svjetskom prvenstvu osvojili bronzu, što je najveći uspjeh bh. atletike. Donijeli ste radost kompletnoj naciji. Šta je za Vas značila ta medalja?
– Bio je to sjajan trenutak i velika stvar, prije svega za mog trenera i za mene, pa onda za sve ostale. Možda bi se ta bronza više cijenila da nisam u Monte Carlu postavio rezultat sezone. Ovako mi se čini da su svi očekivali od mene da pobijedim u Pekingu, ali ne ide to tako lahko. Nije isto trčati jednu trku i trčati tri trke u četiri dana. Tu dolazi do izražaja iskustvo, pa se vidjelo da mi još treba treninga i staža u atletici da bih što bolje podnio kvalifikacije i kako bih što spremniji dočekao finale. Zato se nadam i očekujem da će svako moje naredno prvenstvo biti sve bolje, jer ja sam, ipak, u atletici samo šest godina, a to je premalo. Posebno za disciplinu koju ja trčim, treba tek očekivati dobre rezultate u narednim godinama.
• Uvijek kada razgovaramo dođemo na tu temu da ste premalo u atletici. Za nekoga ko je šest godina atletičar, ova godina je bila fenomenalna, koliko je na to utjecao Vaš trener Gianni Ghidini?
– Trener Ghidini je najzaslužniji čovjek za moje uspjehe i za napredak, oko toga nema dileme. Čovjek je vrhunski stručnjak koji je u karijeri osvojio olimpijsko, svjetsko i evropsko zlato, tako da se radi o nekome ko zna svoj posao, a s druge strane ja sam spreman da se odreknem svega. Samo trenera slušam, a njegova stručnost i moj talent dali su vrhunski rezultat.
Pravi put
Osim toga, imao sam i veliku podršku porodice. Sestra i ja smo odmalena uvijek imali veliku pažnju i ljubav roditelja, a mi se sada trudimo da im to vratimo. Porodica je inače vrlo bitan segment uspjeha, jer kad je u njoj sve dobro, onda je mnogo lakše i sve ide pravim putem. A ja imam sreću da sam psihički rasterećen i da se uvijek mogu osloniti na porodicu. Njihova podrška mi je uvijek potrebna i najvažnija.
• Uz sjajnu godinu idu i nagrade, pa ste tako izabrani za najboljeg atletičara Balkana i za najboljeg sportistu BiH u 2015. Koliko nagrade znače nakon uspješnih rezultata?
– Sigurno da nagrade i priznanja gode. Posebno kada se zna da sam izabran za najboljeg atletičara na Balkanu, gdje je izuzetno jaka konkurencija atletičara, posebno iz našeg regiona – Srbije, Hrvatske i Slovenije, gdje imaju stvarno vrhunske sportiste. Kako ta, tako i nagrada Olimpijskog komiteta za najboljeg sportistu BiH daje mi samo motiv da budem bolji sljedeće godine, da što bolje predstavljam svoju zemlju i da ostvarim još veće uspjehe.
• Sada ste na Siciliji i spremate se za novu sezonu. Šta očekujete od 2016. kada ćete nastupati na Evropskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama?
– Iskren da budem, trener i ja smo u potpunosti posvećeni treninzima, pa ne razmišljamo ni o EP-u, ni o OI. Rasterećeni smo u potpunosti i ne želimo sebi stvarati pritisak. Treniram dva puta dnevno i samo tome smo posvećeni, baš zbog psihičke rasterećenosti, a kada dođe vrijeme, razmišljat ćemo i razgovarati o rezultatima.
Jasmin Tajić/ Oslobođenje / visoko.ba