{jcomments off}Vrlo često savremena historija pokazuje kako moć u nekoj državi uzimaju ljudi koji kažu: „Mi predstavljamo određene vrline zemlje, nacije, rase…“ I oni sebe prikazuju kao neku vrstu anđela koji ostvaruju, konkretizuju neku vrstu raja na zemlji. U Latinskoj Americi, Africi postoje mnogi diktatori koji, uz pomoć religioznih vrijednosti, pokušavaju nešto tako ostvariti. S druge strane, u Evropi, kod nas, znamo što se događalo tridesetih godina u Njemačkoj, a proživjeli smo svi devedesete ovdje pa smo to i osjetili na vlastitoj koži. Ali, ima i drugih ideologija koje su ispisivale svoju realizaciju debelim tragovima krvi. To je činjenica koje će ostati i mi se nalazimo pred njom i pred tim historijskim okolnostima. Naravno, pitanje je šta pojedinac može učiniti? Za mnoge ljude pojam revolucije izgubio je svoju privlačnost. Revolucija se pretvara u nešto što čini da Mesija postaje dželat na kraju revolucionarnog procesa.
U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji svijest, odnosno vizija kojoj bi se trebalo težiti. BH društvo je, nažalost, poligon na kojem se svako može baviti politikom. Još opasnije je to što je dovoljno imati tobože odgovarajuće ime sa nacionalnim predznakom, kao i pripadnost određenoj stranci i put u političko mešetarenje je širom otvoren. U BiH ne postoje kriteriji pomoću kojih se mjere učinci političkog angažmana, tako da privredni rast, veće penzije, plate i slično ostaju u zapećku, a na djelo stupa tzv. nacionalni interes. Niko od vladajućih političara ne zna šta je to nacionalni interes, kao ni šta je to politika ( Spahić Besim).
Glavni problemi ove zemlje nisu načeti, kreću se u ravni morala i razbijenosti društva. Prave probleme ovakvo društvo neće moći uskoro načeti. Realno, ovo je traumatični trenutak kojim se produbljuje agonija bosanskohercegovačkog društva.
Ustalasala politička situacija odgovara mnogima jer znoj, suze i krv u političkoj areni bolje utiču na javnost nego uljuđeni politički govor. Tako promjena modusa političkog komuniciranja u prvi plan svih relevantnih bosanskohercegovačkih političkih opcija gura osobnosti tzv. “političkih gladijatora”, dok oni odmjerenije i uljuđenije retorike polako tonu u medijsku pozadinu.
Mi i dan danas pričamo o budućnosti kao o različitim projekcijama onoga što nismo ostvarili u prošlosti. Bosanskohercegovačko društvo je pasivni auditorij. Naša politička kultura, odnosno politička komunikacija se zasniva na karikaturalnom odnosu prema stvarnosti, često o pokušaju da se realnost pokaže kao takva da kod populacije unosi strah. Političko komuniciranje i dalje nosi duboke tragove tolikih poziva, govora i proročanskih najava lišenih, naizgled, svake racionalnosti.
Politička zajednica kao što je Bosna i Hercegovina, koja nema izgrađen funkcionalan i funkcionirajući institucionalni sistem, morala bi imati bar političare kojima je politika zvanje a ne izvor zarade.
Čini se banalnim ponavljati da političar odgovara onima koji su ga izabrali. Ali politička odgovornost ima i jednu drugu dimenziju: u momentu preuzimanja vlasti, uslovno rečeno ovim donekle realpolitičkim idiomom, kada političar borbu za vlast treba zamijeniti službovanjem javnosti, njegova odgovornost više ne može biti odgovornost advokata prema svojim klijentima, bez obzira na sve ostale učesnike u procesu. Politička odgovornost ne može se svesti na odgovornost prema svojim biračima.