Savršena glumačka podjela jedan je od najvažnijih elementa uspjeha “Ko to tamo pjeva”.
Kombinacijom znanja, intuicije i sreće Slobodan Šijan stvorio je glumački tim snova za koji se vjerovalo da se, iako je to bilo daleko od istine, mjesecima pripremao za snimanje filma na zajedničkim probama.
O babi koja se pojavljuje s vremena na vrijeme u dnu autobusa, tik ispred prasića, vezane su brojne teorije: od toga da predstavlja smrt koja sve putnike čeka na kraju filma, preko priče da je u kadru samo kao čuvarka prasića, do toga da je u pitanju maskirani Predrag-Preža Milinković, najveći srpski epizodista. Gledaoce je zbunjivalo i to što babe čas ima, čas nema. Nije ni potpisana na špici.
Šijan je u nekoliko navrata, posljednji put krajem 80-ih, objasnio ko je zapravo baba iz autobusa. Njeno pojavljivanje u filmu je bila slučajnost. Baba se muvala na lokacijama na kojima je sniman film u Deliblatskoj pješčari.
Bavila se sakupljanjem ljekovitih trava i gajila guske i patke. Živjela je u nekakvoj kolibi i svaki dan bi se muvala oko autobusa. Šijanu se odmah javila ideja da babu ubaci u kadar. Stavio ju je u ćošak i, suprotno osnovama filmske dramaturgije, nije objasnio razlog njenog prisustva. Baba je tu, pa je tu. A ono da ponekad nestaje objasnio je činjenicom da se u autobusu, a i spolja, snimalo bez vještačkog osvjetljenja, eventualno s jednim reflektorom, pa je baba, može biti, bila u autobusu ali se nije vidjela.