Arhiva članaka objavljenih na Visoko.co.ba

Sviraš istoj onoj stvari koja me zaboli

Život se sastoji od jednostavnih rutina koje poredane određenim nizom ispunjavaju vrijeme, koje opet kao referenca predstavlja sekvencu događaja, a njihova sličnost nam stvara iluziju kako se historija ponavlja. Navedeno predstavlja neiscrpan izvor tumačenja koja svojom šarolikošću zapravo kreiraju spletove mišljenja s ciljem stvaranja pretpostavki za ostvarivanje onih ciljeva koji su, vratimo li se na početne rutine, neostvarivi.

Napisano se može primijeniti u objašnjavanju cjelokupne situacije koja traje, evo gotovo cijeli razmišljajući vijek čovjeka koji tavori u četvrtoj deceniji ovozemaljskog života. Reklo bi se da su ovo godine u kojima zdrav živući čovjek dostiže umnu i kreativnu katarzu.

Ne treba biti pretjerano pametan, pa možda čak ni previše načitan kako bi se nekoliko jednostavnih zaključaka izvelo iz svakodnevnih ponuđenih premisa.

Visoko je prostorno i vremenski jedan minoran objekat u cjelokupnom globalnom sistemu. Svaka misao i riječ, svaki pokušaj da se dio naprijed opisanog umno-kreativnog vremena i prostora utroši u poboljšanju stanja prestavlja gubljenje tog istog vremena i prostora kojim smo škrto ograničeni.

Na ovom internetskom prostoru u vremenskom periodu postojanja istog, njegov urednik i vlasnik sekvencijalno ponavlja istu priču, svira istu melodiju – a rezultati su uvijek, gotovo pa isti. Moguće je da će nekad nekom iz čiste radoznalosti ili, možda, iz razloga provođenja istraživanja za neku studiju besmisla biti naloženo da zaroni u arhivu kako bi bila skupljena građa kao potvrda jedne ili dvije rečenice očiglednog zaključka da su u proteklom periodu na ovim prostorima formirane skupine glodara koji nemilosrdno primitivnim životinjskim nagonom glodaju sve što se može glodati i da će ovakvo stanje potrajati do onog trenutka kada potpuno nestane materijala za glodanje pa budu primorani da se međusobno izjedu.

Analogno tome, a na osnovu uvida u činjenice o pozitivnim stvarima, jednostavno se zaključuje da su uspjesi u proteklom periodu i u ovom ograničenom prostoru vezani gotovo isključivo za pojedince te da svako udruživanje ima za cilj pronalaženje novih resursa za glodanje i da su kreativni pojedinci u takvim udruženjima neminovno i bespovratno osuđeni na utapanje i isisavanje pozitivne energije od strane istih udruženih grupa.

Ove jednostavne i očigledne činjenice koje su poredane u cikličnu sekvencu proizvode depresiju koja nagriza i ljubav prema ovom mjestu i patriotizam i želju da se pokuša bilo šta promijeniti, a sve u pokušaju da se sačuva čist obraz, dostojanstvo i integritet poštenog živućeg čovjeka.

Ovdje, na ovom mjestu, u ovom tekstu, stupa na scenu bogatstvo i besmisao našeg jezika u kojem se izraz za prekid svake dalje komunikacije i svakog daljeg odnosa iskazuje upitnom rečenicom: „Ko vas jebe?“.

I zato, vrli uredniče, čitajući sve tvoje kolumne i slušajući sve tvoje priče, pozive, molbe, vapaje, sva tvoja kreštanja i tvoje spjevove, sve mi to liči da pjevaš istoj onoj stvari koja me sve češće za ovim mjestom i ovim ljudima zaboli.

 

Proudly powered by WordPress