Gledam na TV utakmicu Lige rukometnih prvaka iz Sarajeva između Bosne BH Gas i Schaffhausena, te mi stalno kroz glavu prolazi misao: „A mogli smo i mi ovako“.
Sastav „Studenata“, manje-više poznat i očekivan, četiri imena posebno važna u dresu prvaka Bosne i Hercegovine. Amir Čakić, Edin Tatar i dva Faurka, mlađi Vražalić i malo stariji Halilbegović. Svi igraju, bore se, pokušavaju biti što bolji i pobijediti protivnika.
Gledam ih i pitam se: „A što to nije moglo biti u zelenom dresu i rodnom gradu?“
Odgovor sa manje ili više istine zna svaki poznavatelj rukometa u gradu Visokom. Visoko je jednostavno jedini preostali centar rukometa u Bosni i Hercegovini. Kako objasniti činjenicu da se pod navodnicima u Visokom loše radi sa mlađim kategorijama. A onda pogledati iz godine u godinu sastav imenjaka iz Sarajeva koji vlada domaćom scenom. I šta vidite/vidimo, uvijek su tu dva-tri, a ove godine i četiri igrača iz Visokog. Znači teorija da se slabo radi pada u vodu, dobro se radi iako ne planski. Jer svi ti igrači u Sarajevo idu iz samo dva razloga. Prvi je ambicija, žele igrati za prvaka i u Ligi prvaka, on je legitiman i za svako poštovanje. Jer ko ne stremi da bude bolji onda i ne zaslužuje napredak.
Drugi razlog je novac. E tu i leži najveći problem ove priče. Novca je uvijek bilo i bit će više u većem gradu. Igrači se dogovore s novim klubom, i to je to. Ali to je upravo ono što razlikuje dva kluba-imenjaka udaljena 30 km. U Visokom kada nema para, a rijetko kada ih ima da su redovne, igrači se bune, prijete štrajkom, nezadovoljni su, biraju utakmice u kojima će davati sve od sebe. U Sarajevu ove sezone nije sjajno, plate kasne, postoje određeni problemi s finansijama, kao uostalom i u svim drugim klubovima u zemlji. Ali je razlika u tome što nećete od igrača čuti bilo šta. Tu je taj ključni razlog što Visoko ne može doći na vrh u rukometu iako uvijek ima igrače za takvo što. Visoko više nema kult rukometa već je postalo samo rasadnik igrača koji kada odu van po pravilu budu profesionalci, a to isto nisu u svom klubu.
DREAM
Nešto zamišljam sljedeći sastav od još aktivnih igrača i pitam se da li bi u Visokom izgubio 10 razlike od gore pomenutih Švicaraca.
Na golu Tatar. Desno krilo mladi Vražalić ili pak rutiner Mustafić. Desni bek, čovjek koji je u tri navrata išao tamo-vamo Edhem Sirčo, na srednjem beku Čakić. Na lijevom se smjenjuju Halilbegović i nešto stariji ali uvijek opasni Hurem. I na lijevom krilu Ahić. Nedostaje samo pivot.
A svi su oni igrali i za jednu i drugu Bosnu. I tome dodajte trenutnu Bosninu mladost koja nagovještava velike stvari, pa sami sebi recite da li bi ovaj tim u Visokom uz 3000 ljudi na tribinama (već sam se naježio pri pomisli na atmosferu) izgubio 10 razlike.
Teško…