Šta znamo o njima i da li se već rađamo sa “sjećanjem” na svoje pretke i možda svoje ranije živote? Čitajte i uporedite sebe i svoju svijest, znanje i vjerovanje danas sa našim progonjenim i ubijanim precima Bogumilima. Razmislite zašto ste, kako se čini, neke stvari već uvijek znali i osjećali. Bogumili se prvobitno pojavljuju na Balkanu, a korijene vuku sa istoka od starih manihejskih i gnostičkih učenja koje svoje porijeklo vuku još od Zaratustre. Riječ Bogumil je slavenskog porekla, “Bogu-mil”. Prvi Bogumili se pojavljuju u Bugarskoj gdje pomažu otpor naroda protiv Vizantije. Iz Bugarske pokret širi preko Makedonije u Srbiju. U Srbiji je tadašnja vlast uz Vizantiju, što podrazumijeva i ispunjavanje vazalskih obaveza prema Vizantiji, kao što je slanje trupa u vizantijske ratove. Bogumili odbijaju da idu u vojsku i da nose oružje i zbog toga ih srednjovjekovne srpske vlasti surovo kažnjavaju, tjelesnim kaznama, odsijecanjem dijelova tijela, spaljivanjem na lomači, progonom iz zemlje, oduzimanjem imovine itd. Preživjeli Bogumili odlaze mahom preko Drine, u Bosnu i Hum. U Bosni i Zahumlju (kasnije Hercegovina) pokret nailazi na plodno tlo i kasnije postaje preovlađujuća religija koju usvajaju i bosanski vladari poznata pod nazivom Crkva bosanska. Uprkos žestokim progonima sa srpske i hrvatske strane (proganjala ih i katolička i pravoslavna crkva), pokret u Bosni opstaje i širi se Dalmacijom, a odatle ka Italiji i Francuskoj gdje ih nazivaju Katari. Katarski pokret služi kao osnov za kasniju evropsku Reformaciju.
Obilježja pokreta – Živjeli su slobodni u planinama
Bogumili su bili veoma nezadovoljni društvenim odnosima svoga vremena i zato masovno napuštaju gradove i odlaze da žive slobodni u planinama. Odlaze da žive u najnepristupačnijim planinama srednjovjekovne Bosne jer su tamo bili daleko od svake civilizacije, od svakog cara i njegovih slugu. Sklanjaju se od svih onih koji su željeli da ih učine robovima, da ih pokrste ili da ih natjeraju da rade za novac i da promijene svoj način života. Organizovani su u zadruge. Žive u zadrugama za koje je hrišćanska zajednica prije svega ekonomska podloga sazdana na jednakosti prava i dužnosti. Zajedno obavljaju neophodne poslove i pomažu jedni drugima oko sjetve, žetve, branja, sakupljanja. Koriste zajedničke prostorije za okupljanja, savjetovanja, slavlja itd.
Koriste narodna imena
Na osnovu imena poznatih bogumilskih djedova i prvaka se može zaključiti da su oni nosili izvorna narodna imena, npr: Godin, Tišemir, Didodrag, Bratič, Budislav, Dragoš, Dragič, Ljubin, Tvrtko, Kulin, Dražeta, Rastudije, Radoje, Radovan, Dragost, Povržen, Radoslav, Miroslav, Boleslav, Ratko, Radomir, Miloje… za razliku od katolika i pravoslavaca koji su preuzimali strana imena, najčešće jevrejska pod uticajem hrišćanstva: Stefan, Stjepan, Luka, Marko, Mateja, Pavle, Pavel, Nikola, Jovan, Ivan, Petar ili grčka pod uticajem Vizantije: Konstantin, Aleksandar…
Čuvaju narodni jezik i pismo
Bogumili čuvaju narodni jezik i pismo i odbijaju grčki i latinski. Svi natpisi na stećcima i svi sačuvani spisi su napisani govornim narodnim jezikom i starim ćiriličnim pismom. Riječ Bogumil je slavenskog porijekla i razumijemo je još dan-danas. Istočno-hercegovački dijalekt koji je Vuk Karadžić izabrao kao najbolje očuvan narodni jezik i osnov za reformu srpskog jezika potiče upravo iz krajeva u koje su se Bogumili iz srednjovjekovne Srbije masovno naseljavali. Čuvaju narodna vjerovanja Bogumili, kao slavenska plemena, čuvaju svoja prastara slavenska vjerovanja od crkvene i kulturne kolonizacije Vizantije i Rima. Njihovi obredi sadrže sintezu starih paganskih, slavenskih, indoeuropskih, izvornih hrišćanskih i gnostičkih vjerovanja. Prisutno je pagansko obožavanje prirodnih elemenata, a pogotovo vatre.
Ravnopravnost polova
Kod Bogumila su muškarci i žene uživali popriličan stepen ravnopravnosti. I žene i muškarci sjede za istim stolom, borave u istim prostorijama, zajedno učestvuju na istim okupljanjima, zabavama, posijelima. Zajedničke poslove obavljaju zajedno. Seksualne slobode Bogumili nisu osuđivali i zabranjivali predbračni seksualni život. Njihov stav je proizilazio iz paganske ljubavi prema tijelu i prirodi. Inkvizitori ih vjekovima optužuju zbog slobodnih stupanja u ljubavne odnose. U to vreme je uobičajeno bilo ugovoranje braka od strane roditelja i kupovina djevojaka od strane bogataša.
Prezir prema bespotrebnom redu i radu
Bogumilski prezir prema radu je proizilazio iz njihove filosofije prema kojom je materijalni svijet djelo nečastivog. Pitanje koje se samo nametalo bilo je čemu raditi kad je rezultat rada ili materijalni proizvod ili saznanje koje će opet poslužiti proizvodnji materijalnog. Odbacuju bogatstvo i materijalne vrijednosti. Hvale siromaštvo i oštro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Osuđuju bavljenje trgovinom, preprodaju, zelenaštvo, novac. U svojim samodovoljnim zajednicama se bave razmjenom i ekonomijom poklona.
Veganska ishrana
Bogumilska ishrana je bazirana na voću, povrću i žitaricama. Ljudi unutar pokreta se dijele na “prave krstjane i krstjanice” i “mrsne ljude”.
Pravim hrišćanima nazivaju se oni koji ne jedu meso, jaja i mliječne proizvode.
Mrsni ljudi su oni među njima koji su nastavili sa mesožderskom ili vegetarijanskom ishranom, uključujući jaja, sir i mlječne proizvode.
Ishrana je Bogumilima od presudne važnosti jer se na osnovu nje dijele na mrsne i na prave.
Pacifizam i nenasilje
Bogumili su bili prvi poznati prigovarači savjesti u Srbiji. Odbijaju su da služe vojsku i da nose oružje. Odbijaju da ubijaju, ne samo ljude već sve što diše vazduh i što se kreće. Zato ne jedu životinje ni njihove mlade. Bogumili su bili tolerantni prema drugima, ali nisu da oni zavladaju njima. Imali su poseban način odbrane od stalnih napadača sa svih strana. Narodne mase prividno prihvate strano učenje, najčešće rimsko ili vizantijsko hrišćanstvo, da bi ga se odmah odrekle, čim se okupatorska vojska povuče. Najbolji primjer ove taktike je događaj sa Bilinog polja kod Zenice 1203. godine, kad je sav narod zajedno sa Kulinom banom prihvatio katoličko hrišćanstvo, a kad su Papski izaslanici otišli, u Bosni su običaji nastavljeni po starom. Ovaj događaj otkriva dobru i funkcionalnu organizaciju bogumilskih planinskih komuna. Sva domaćinstva, kuće, sela i zaseoci, imali su odličnu međusobnu komunikaciju što im je omogućavalo da simultano reaguju na svaki vladarev pokret.
Slobodarstvo
Smatraju sve crkvene i državne vlasti đavolskom pojavom. Podstiču ljude na nepokornost onima koji su na vlasti i pozivaju robove da ne rade za svoje gospodare, što je najraniji poznati primjer građanske neposlušnosti na ovim prostorima. Odbijaju plaćanje poreza i bilo kakvih dažbina.
Stećci
Najmasovniji materijalni ostaci bogumilske kulture su stećci. Postoji preko 66.000 pobrojanih stećaka u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Područja najgušće zastupljena stećcima su u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve…). Očigledno je da su Bogumili ulagali dosta truda da bi njihova poruka stigla do nas. Bilo je uobičajeno da svaki Bogumil tokom života radi na svom stećku da bi poslije smrti ostavio traga o sebi na ovome svijetu. “Ovi bosanski nadgrobni spomenici koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. (Krleža)” Neki natpisi sa stećaka: “Ovaj svijet je samo san Demona”. “Iz dlana mi sija sunce. Imam srce za sve pametne i dobre ljude”.
Vjersko učenje
Bogumili su posprdno nazivali Rimsku crkvu crkvom idola. Odbacivali su rimskog papu kao i carigradskog patrijarha. Sebe smatraju jedinim pravim sljedbenicima hrišćanskih apostola. Bogumili nisu gradili crkve pa su obrede vršili po kućama. Lokalnu zajednicu nazivaju “hiža” (kuća). Nisu podizali vjerske građevine, odbacuju crkve i hramove kao i kult svetih slika, ne priznaju molitve i poštovanje svetačkih relikvija a kao jedinu vrijednost zadržavaju Očenaš. Izvore svoga učenja nalaze u Novom zavjetu kao i u mnogim apokrifnim jevanđeljima koja su postojala u to vreme na našem jeziku. Odbacuju Stari zavjet kao đavolje djelo zbog mnogih surovosti, nepravdi i krvoprolića koja su tamo opisana.
Političko učenje
Glavna politička tendencija Bogumilstva je bila opozicija vizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti, što je pomoglo da se pokret raširi po Balkanu, jer je odgovaralo težnjama narodne politike. Tome pogoduje otpor slobodnih slavenskih plemena koja ne žele da izgube svoju samostalnost i padnu pod vlast nekog cara, kralja ili vlastelina kojem bi morali plaćati poreze.
“Bogumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom nasilju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa. (Krleža)”
Bogumili su izrazito protivudržavno nastrojeni. Svojim političkim stavovima najviše podsjećaju na današnje anarhističke i antikapitalističke pokrete.
Kozma Prezbiter to slikovito opisuje:
“Bogumili uče da se ne valja suviše truditi za zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kuće do kuće, da se ne treba pokoriti vlasteli, pak su hulili na bogataše, mrzili na cara, rugali se starješinama, psovali boljare, bogumrskima smatrali one koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne služiti svojim gospodarima”.
Žestoko napadaju crkveni sistem, posebno sveštenstvo, popove i biskupe, kojima poriču svaku vlast nad vjernicima. Jednako oštar stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadašnjeg društvenog i državnog poretka. Napadaju starješine i trgovce učeći da su bogumrski oni koji rade za cara. Izbjegavaju sve što bi moglo da liči na javna zvanja. Ne bave se politikom ni trgovinom, već isključivo zemljoradnjom, sakupljanjem plodova i ljekovitih trava, zanatima, umjetnošću (posebno su bili poznati kao dobri skulptori) i radnjama koje nikoga ne ugrožavaju. Među ovim gorštacima puno je druida, guslara, vračeva i ljekara.
Pogrom Bogumila u Srbiji
Narod u srednjovjekovnoj Srbiji masovno odbija da služi vojsku i da odlazi u vladareve ratne pohode. Stefan Nemanja zbog toga krivi Bogumile i nakon učvršćenja vlasti kreće da se obračunava sa onima koji su se protivili njegovoj politici. Vlasti započinju ubijanje i progon Bogumila koji se nisu branili. Progon Bogumila je dobio obrise građanskog rata sa strahovitim, nečovječnim postupcima. Bogumili su spaljivani na lomači, stavljani na muke, kažnjavani najsurovijim kaznama, odsijecani su im dijelovi tijela, protjerivani su iz države, a kuće i imanja su im paljena i oduzimana. Pored imanja paljene su i bogumilske knjige, što je posebna šteta jer bi one danas predstavljale najstarije spomenike Raške i Makedonske škole. Najstariji tragovi srpske pismenosti su završili na lomačama Stefana Nemanje. Ovakav surov progon Bogumila i uništavanje njihovih knjiga i jeste razlog što se danas o njima toliko malo zna i što sva znanja dolaze upravo iz knjiga njihovih neprijatelja. Iako je mnoštvo Bogumila ubijeno i protjerano, veliki broj njih i dalje ostaje da živi u Raškoj, prvenstveno onih koji nisu imali gdje da odu. Za njih je godinama kasnije Dušanov zakonik predviđao žigosanje na licu i progon iz zemlje. Oni koji su ostali su bili primorani da se pritaje i skrivaju i tako će nadživjeti i naredne vladare i srednjovjekovnu srpsku državu.
Prelazak u Bosnu
Najveći dio Bogumila je iz Raške prebjegao u Bosnu i u narednim godinama tamo će biti njihov centar, a bosanskog bana Kulina će zbog toga proganjati i papa i Ugarska. Ipak Kulin prema njima nije ispao krvolok poput ostalih vladara koji su ih proganjali, tako da u narodu ostaje zapamćena izreka “od Kulina bana i srećnijeh dana” zbog života provedenog u sreći i miru. I pored toga što će ih proganjati vladari i sa srpske i sa hrvatske strane, Bosna ipak za dugi niz godina ostaje slobodna oaza “kamo su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino europsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja. (Krleža)”
U Bosnu se sklanjaju ne samo izbjeglice iz Srbije već i iz zapadnih zemalja gdje je Inkvizicija nemilosrdno spaljivala one koji su razmišljali drugačije od propisanih crkvenih normi. U Bosni bogumilski pokret opstaje još vjekovima nakon toga i vremenom prerasta u Crkvu bosansku, koja postaje zvanična religija na bosanskim prostorima. Na čelu reda se nalazi djed. Pokret se iz Bosne širi Dalmacijom, a odatle ka Italiji i Francuskoj gdje ih nazivaju Katari. Katarski pokret služi kao osnov za kasniju evropsku crkvenu reformaciju.
Nestanak Bogumila
Nestanak Bogumila započinje dolaskom Osmanlija na balkanske prostore i sa nestajanjem srednjovjekovnih južnoslavenskih država. Mnogi od njih prelaze na Islam dok mnogi drugi ostaju da žive u nepristupačnim planinama gdje uspijevaju da sačuvaju svoju slobodu i svoja vjerovanja još vjekovima nakon toga. Tragovi posljednjih Bogumila na ovim prostorima se bilježe čak u 18. vijeku.